Ja te nosila, ja te rodila, ja te povila, a ti zoveš sad tamo nekog tatu! To mi je hvala!

Otvaram oči.

– Mama! Gladan sam. Mami. Udari sam se. MAMA! Dosadno mi je. Mako! Igra mi se. Make! Uplašio sam se! Makice! Dodaj mi. Makela! Da ti čujem glas. Makili! Čisto onako. Makele! Da probam i ovo. Mamina! A onda tempo – mama, mama, mama!

– Molim, Vukmane! Tu sam.

– Čisto da ti stavim do znanja da svakog časa, svakog trena možeš da računaš na mene i da si mi neverovatno nedostajala ovih četrdeset sedam sekundi koliko smo bili razdvojeni.

Mislim, sve je to lepo. Ljubav je to. Sreća neopisiva. Radost životna. Ali, da nisi možda primetio da još neko živi sa nama? Ne bih sad ništa da ti sugerišem. Nemoj pogrešno da me shvatiš. Zaista uživam u svoj tvojoj pažnji. Nije mala stvar biti nekome centar sveta i centar centra sveta u centru, ali da li bi mogao malo da se okreneš oko sebe. Samo malčice, promene radi.

Završavam preostale poslove po kući. Vukman već uveliko spava. Pola jedan je. Ume u ovo vreme da se probudi. Navikao je da pruži ruku, samo da proveri da li sam u blizini. Kad je mama tu, sigurnost je tu. Čujem da se lagano pomera. Zakašljao se. To mu uvek poremeti san. Uslediće ono dobro poznato, promuklo – Mama! U visokom startu čekam znak da jurnem u sobu i uzmem ga u naručje kao spasiteljka. Blag jecaj, zvuk zbačenog pokrivača, mama u letu, a kroz hodnik dopire poziv – Tata.

Još nesvesna naglog preokreta, zastajem ispred vrata i čujem još jednom. Tata! Tata?! Zabolelo je taman onoliko koliko treba. Ja te nosila, ja te rodila, ja te povila, a ti zoveš sad tamo nekog tatu! To mi je hvala! Od besane noći i tame mraka, tata da te brani?! Neka su ti proste one silne aždaje. A on, sav ponosan, u pobedničkom kasu, hita do svog sina

– Ne boj se, tata je tu!

Autor: Maja Radović, nastavnik srpskog jezika