Jedan od uzroka nasilja u školama

Neodgovorni političari, kao i televizije sa nacionalnom frekvencijom koje proizvode agresivnu rijaliti nekulturu, direktno ubacuju klipove u točkove ovdašnjem školstvu

Učestalo se, u poslednje vreme, govori o nasilju u školama. Prosvetni radnici ukazuju na posledice (požar nasilja) dok država, umesto da oduzme upaljače i šibice piromanima (uzročnicima problema), pokušava da ugasi požar polivajući ga benzinom. Ovu alegoriju ćemo bolje razumeti ako krenemo od sistema vrednosti i normi za koji je odgovarana upravo država.

U sociološkom smislu, vrednost označava uverenje da je nešto važno, dobro i poželjno, dostojno truda, i vredno zalaganja. Moralno ispravan sistem vrednosti je, stoga, veoma bitan za normalno funkcionisanje društva. Setićemo se kako su nas pre 30–40 godina učili da nije dobro lagati, da se velike škole moraju završavati kako bi se dobio odgovarajući posao, i tome slično. Uzori su nam u to vreme bili poznati sportisti, naučnici i umetnici, ali i obični ljudi – lekari, policajci, inženjeri, profesori… Potom su došle devedesete prošlog veka i sistem vrednosti se izokrenuo. Kriminogeni tipovi su postali idoli mladima, dok se makijavelizam prema kojem cilj opravdava sredstvo ustalio na samom vrhu top-liste pseudovrednosnog sistema.

Danas je sistem vrednosti još uvek izokrenut! Umesto kriminogenih tipova, mladima uzori postaju starlete i zvezde rijalitija, dok državni funkcioneri, koji bi trebalo da služe kao model poželjnog ponašanja u društvu, čine upravo ono što je u neskladu sa moralno ispravnim delovanjem. Tako ispada da je sasvim normalno da ministri do društvenog vrha dolaze kupovinom diploma ili falsifikovanim doktoratima, dočim se zaobilaženje istine, kojem visoki državni funkcioneri otvoreno pribegavaju, čini sasvim prihvatljivim oblikom ponašanja. Zato se može ustvrditi da upravo „predstavnici naroda” direktno učestvuju u kreiranju neprihvatljivog sistema vrednosti u kojem se poželjni oblici ponašanja pojavljuju u amoralnim oblicima laži, falsifikovanja i drugih neodgovornih rabota i nepočinstava?

Ali, kakve to veze ima s nasiljem u školama, kao da čujem pitanje razgnevljenog čitaoca u ovom trenutku. Molim za strpljenje jer upravo govorim o procesu uspostavljanja pseudovrednosnog sistema koji generiše ambijent pogodan za napredovanje raznovrsnih oblika vršnjačkog nasilja. Tome naruku idu agresivni sadržaji koji se neprestano vrte na televizijama sa nacionalnom frekvencijom. U rijaliti programima se otvoreno promovišu nasilje (verbalno i fizičko), kao i neznanje (budući da znanje i pamet nisu neophodni za uspeh u izokrenutom vrednosnom sistemu). Takav okvir se prikazuje kao normalan, čak poželjan, kao što se normalnim predstavlja agresivni rečnik koji (suprotno novinarskom kodeksu, koriste prezenteri vesti na pomenutim televizijama. Sve to skupa čini suprotnost sistemu obrazovanja i vaspitanja pa se lako može zaključiti da neodgovorni političari, kao i televizije sa nacionalnom frekvencijom koje proizvode agresivnu rijaliti nekulturu, direktno ubacuju klipove u točkove ovdašnjem školstvu, obesmišljavajući na taj način rad i trud prosvetnih radnika.

Vršnjaci se tuku i psuju jer to vide u rijalitijima (sa nacionalnom frekvencijom). Slabo uče jer shvataju da se diplome mogu kupiti. Ne poštuju nastavnike jer uviđaju da ovi loše stoje u državi dok njihov autoritet rapidno kopni. Nemaju kulturu dijaloga jer uočavaju kako je i političari nemaju, dok uredništva pojedinih televizija i tabloida to svakodnevno potvrđuju. Prema tome, nešto se hitno mora preduzeti. Za početak oduzeti, u skladu sa zakonom, nacionalne frekvencije televizijama koje neguju nekulturu dijaloga i agresivnosti. Naime, iza nacionalne frekvencije stoji lično država, dok privatna televizija sa frekvencijom koju je dobila od države ne predstavlja običnu privatnu televiziju. To znači da u slučaju eventualnog oduzimanja frekvencije ne može biti govora o tome da država krši medijsku slobodu privatnog lica. Reč je o ugovornoj obavezi budući da programska šema televizije sa nacionalnom frekvencijom mora biti u skladu sa sistemom obrazovanja i vaspitanja. Nažalost, država se prema sankcionisanju neodgovornih televizija odnosi u skladu sa izokrenutim sistemom vrednosti, budući da su i same norme (zajedno sa sankcijama koje ih prate) odraz pomenutog pseudovrednosnog sistema. (A norme bi trebalo da definišu prikladno i prihvatljivo ponašanje). Štaviše, sam fenomen nekažnjivosti televizija sa nacionalnom frekvencijom iako su prekoračile prag dozvoljenog ponašanja propisanog ugovorom sklopljenim sa državom, potvrđuje da živimo u sistemu neprihvatljivih vrednosti i selektivnih normi.

Međunarodna konvencija o pravima deteta (član 17) kaže da je država obavezna da podstiče medije da šire informacije korisne za decu, ali i da preduzima mere da decu zaštiti od štetnih medijskih sadržaja. Država, međutim, to ne čini! Umesto toga, čudi se – otkuda nasilje u našim školama? I šta li mu je, dođavola, uzrok?!

Izvor: Politika