Jedini način da sa dna krenemo gore je da SVAKO počne da snosi odgovornost za svoje propuste

Slučajevi nasilja koji su nas sve potresli, tragedije su koje lede krv u žilama. Praćenjem izjava medija, relevantnih institucija, stručnih lica, roditelja i vršnjaka, dolazimo u situaciju da se zapitamo – kuda ovo sve vodi? Kada analiziramo vrste izjava svih navedenih možemo da zaključimo da imamo neprofesionalne medije koji u težnji za senzacionalizmom, svesno ili nesvesno podstiču na dalja krvoprolića, roditelji javnim izražavanjem zabrinutosti šire dalju patologiju vlastitog zanemarivanja dece, misleći valjda da u kući nemaju potencijalnog Kostu.

Vršnjake koji u rastu u porodicama u kojima se opravdava i upražnjava blud, nemoral, u kojima postoje patološki obrasci ponašanja koje onda deca kopiraju, podstiču sopstvenu decu da jedini kriterijumi u meri vrednosti budu novac, položaj, moć. Pritom, način na koji se do tih vrednosti dolazi – postaje manje bitan. Baš kao i to šta ta deca gledaju, čemu su izloženi, ko su im uzori. U takvim porodicama roditelji nisu u stanju da pomognu detetu da prevaziđe problem  niti da se obrate se stručnim licima, kako im dete ne bi postalo Kosta.

Koga briga za decu? Čitamo vesti, sablažnjavamo se, i već smo zaboravili na slučajeve u našem gradu, i druge jer nam već dolaze novi slučajevi koji guraju u zaborav one starije, a isplivavaju svežiji.

Opet se vraćamo na roditelje, i na njihovu najveću i najvažniju ulogu u životu njihove dece, i da je tu najveći zanemarivanje. Velikom broju dece nije omogućeno da se razvija i raste u zdravoj sredini, okruženju, i razgovoru; deca su prepuštena sebi, birajući načine da skrenu pažnju na sebe, izborom ovakvih obrazaca ponašanja na osnovu kojih će dobiti što više lajkova, poruka podrške i emotikona divljenja. Da li smo uopšte svesni dokle smo dogurali sopstvenom nebrigom, a nadalje sistemom kažnjavanja koji je krajnje neadekvatan?

Nećemo se osvestiti sve dok ne vratimo i ne pooštrimo sistem kažnjavanja, ali i dok ne uvedemo praćenje u rastu i razvoju deteta gde bi se utvrdili propusti u odgoju. Taj sistem mora biti vrlo rigidan, a roditelje koji prave propuste potrebno je podvrgnuti prevaspitanju ili plaćanju drakonske kazne za propust, jer potezi i ponašanja njegovog deteta najčešće utiču i na drugu decu, što onda urušava sistem.

Jedini način da sa dna krenemo gore jeste da svako počne da snosi odgovornost za propust, kako roditelji, tako i drugi akteri društva, pa i nastavnici i struka koji ne prijavljuju nasilje. Kada smo videli da je neko za neki propust u radu dobio otkaz, disciplinsku, ili neku drugu kaznu koju potom sud zbog banalnih propusta u proceduri nije jednostavno poništio? Nikad. Takvo nepostupanje i nereagovanje nas i dovodi do ovakvih dela i podsticanja nasilja i nasilnika.

Menjajmo pravilnike i zakone, animirajmo institucije da rade svoje posao, kažnjavajmo nepostupanje i nerad otkazom, pooštravajmo kazne za prestupe i prestupnike, osuđujmo zlodela, dok nismo doživeli još crnje scenarije i pobrojali još više žrtava.

Autor: mr. sci. Edina Osmić-Šadić, stručni saradnik – pedagog, Odeljenje za obrazovanje Vlade Brčko; psihoterapeut u superviziji