Jedna je jedina i jedinstvena Ujna ona ujna kojoj nije potrebno pored tog “ujna” kazati još i ime

Svako u porodici ima tu jednu snažnu ličnost koja se onda označava samo oznakom krvnog srodstva bez potrebe da se uz tu oznaku doda i konkretno ime – svako ima tu jednu “babu”, “strinu”, “tetku” ili “ujnu” kojoj se ime nikada ne izgovara jer svi odmah znaju na koga se misli. Kad moja mati kaže da joj je umrla “ujna” znamo odmah na koju se ujnu misli, iako u pitanju nije ujna moje majke već ujna moga oca. Jedna je jedina i jedinstvena Ujna ona ujna kojoj nije potrebno pored tog “ujna” kazati još i ime.

Bila je, kao i mnoge žene uz koje sam odrastala – jednostavno veća od života. Slobodno mogu reći da sam uz sve uvažavanje opštedruštvenih prilika ja zapravo odrastala u matrijarhatu, među ženama koje su nosile život doslovce u zubima, kao što velike mačke nose mladunce ili plen kroz savanu.

Izuzetno ekstrovertna i društvena, Ujna je bila centar okupljanja ljudi u svim fazama života iz kojih je ja pamtim – i u Bugojnu i u Sarajevu i tokom nekoliko godina u Valjevu gde su njih dvoje proveli svoj izbeglički staž pre odlaska u Australiju. Verujem, na primer, da je Ujna poznavala Valjevo bolje no mnogi ljudi tamo rođeni, sa Valjevom je ona ispijala kafe i igrala karte, Valjevo je dolazilo kod Ujne i Ujna je osvajala Valjevo.

Kad bi došla u naš mali zemunski izbeglički stan, odmah bi zaglavila na telefon u hodniku da se čuje sa pedesetoro ljudi sa kojima je ugovarala susrete. Bili su to ljudi najrazličitijih svojstava i socijalnih statusa. Ujna je u svom životu doživela da ručava sa Titom, ali i da popije kafu sa čistačicom.

Kad bi me ostavili sa Ujnom to je značilo uvek upoznavanje nekog ili nečeg novog. To je značilo popodne provedeno u nekoj avliji u Donjem Vakufu, gde me vodila na neko kiselo mlijeko, pa me ostavila da pričam sa jednom vršnjakinjom o Bogu. Devojčica je bila muslimanka i obavestila me je da je Alah stvorio svet, a ja sam kazala da me otac učio da je svet nastao iz Velikog praska, na šta je ona rekla da čak i da jeste tako kako kaže moj otac – i taj prasak je Alah izazvao, nećemo se baviti tehnikalijama. Bila je to moja prva teološka diskusija, vođena neku godinu uoči rata.

Eto taj susret sa nekim sasvim drugačijim od mene omogućila je Ujna, a tih takvih neobičnih susreta je najviše organizovala po Valjevu u koje sam odlazila na raspuste tokom izbegličkih godina.

Svašta je Ujna prenela u svojim zubima – i teško ratno detinjstvo sa celim paketom sudbine dece njene generacije okrznute genocidom i stradanjem, i izgradnju života iz tog pepela, i gledanje kako se iznova sve pretvara u pepeo u Sarajevu pod granatama, i izvlačenje iz tog Sarajeva, i to Valjevo i tu Australiju, i sahranu sopstvene kćeri i tolike druge nesreće i opraštanja od najmilijih i najbližih, čitav vek u neprekidnom rastajanju, rastajanju, rastajanju.

Pa opet, u svemu tome, ona je uspevala da igra karte u sebi prijatnom društvu. Svet se oko nje raspadao, ali Ujna je bila jedna od onih ljudi koji jednom malom osovinskom tačkom – tim svojim kartaškim stolom – drže poslednji položaj nepristajanja na raspad.

Ima ona koga sresti sa druge strane i okupiti oko stola.

Dragica Vukmir. Ujna.

Autor: Monja Jović

(Na slici Ujna kao kvočka iznad nas. Jedemo jagnjetinu na aero-mitingu na Kupresu leta Gospodnjeg 1987, pre velikog praska.)