Jeste li štrajkovali danas?

– Jeste štrajkovali danas?

– Jesmo, a vi?

– I mi. Borba se nastavlja. I konačno smo stigli i do zahteva vezanog za plate. Godinama se pitam kad će to doći na red!

– Pa dobro, moralo je prvo da se reši sve ostalo. Sreća da smo to ovim prethodnim štrajkovima uspeli, pa sad su ostale samo te plate. Rešili smo i uslove rada i tehnička sredstva i inkluziju, šta sve ne, seti se kako je nekad bilo… Sećaš se kako smo bili poniženi, niko nas nije cenio, svaki roditelj je mogao da se istresa kako je hteo, deca su imala sva prava ovog sveta, sredstava za rad niotkud, a zahteva sve više i više.

– Kako se ne bih sećao! Ili kad nije bilo nagrade za najbolje niti penala za one druge! Svi smo bili u istom košu. To me je najviše bolelo, radio – ne radio, svira ti radio! Sve dok nismo uporno štrajkovali nismo dobili platne razrede i stimulaciju za profesore koji postižu dobre rezultate!

– Uh, da, ja sam stvarno gubila volju i inspiraciju kad vidim da mi na isto dođe – dobila pet republičkih nagrada ili kasnila na časove po pola sata! A vidi sad! Možemo na miru da radimo, cenjeni i poštovani, kao što i doliči prosvetnim radnicima!

– Mada, meni je najvažniji bio onaj štrajk kad smo ustali protiv besmislenih i preopširnih programa, kad su se udružile i osnovne i srednje škole, čak i fakulteti! Mislim da su tu rezultati bili najbolji!

– Taj, ili onaj kad smo se pobunili protiv administracije, sećaš se kako je bilo kad smo više pisali priprema, portfolija i sad sam već zaboravila kako se sve to zvalo, nego što smo držali časove i radili sa decom!

– Da, stvarno i ja sam zaboravio, kao da je bilo pre sto godina!

– Stvarno nam je sad mnogo bolje na svim poljima, i samo još kad bi ovih 20% prihvatili u Ministarstvu, to bi značajno poboljšalo kvalitet života! Oni koji su pokazali da su vredni, zahvaljujući platnim razredima, sad mogu konačno imati pristojnu platu. Dobra je stvar što nam cene miruju, ne pamtim kad je nešto poskupelo, tako da ću te pare ostavljati po strani i štedeti za neko letovanje iduće godine!

– Pa i ako ne prihvate svih 20 nije važno i 15 je dovoljno za takvo nešto. Ja bih bio zadovoljan! Meni i žena radi u prosveti, kad se to sabere nije malo!

– Blago tebi! Moj muž radi kod privatnika, ne prođe dan da ne zakuka što se nije školovao za nastavnika. Ja mu kažem, ’E, dragi moj, trebalo je pregurati težak period kad ništa nije štimalo, ne odustati, boriti se… Sad je lako, sad biste svi u prosvetu!’

– Jeste, ono bilo je godina kad niko nije hteo da radi u školama, pa su i nekvalifikovani mogli da se zaposle samo ako su želeli, sad kad je sve ovako dobro bogami teško je naći mesto u bilo kojoj školi!

– Znaš šta, ako prođe ovo sa platama, zaista ćemo doći do toga da iduće godine nećemo imati razloga za štrajk!

– Uh, teško mi je da zamislim septembar bez štrajka, ali što se mene tiče to je to!

– Pa da vidimo tad statistiku koliko ih je upisalo fakultete za nastavnike i sa kojim prosekom!

– Tako je!

Autor: Maja Bugarčić