Kako će izgledati čas u kombinovanom odeljenju za starije osnovce

Za 1. septembar se sprema katastrofa za hiljade đaka širom Srbije, tvrdi Jasna Janković u svom autorskom tekstu.

Kao profesor srpskog jezika, objašnjava kako će izgledati nastava u kombinovanim odeljenjima.

Deo teksta prenosimo u nastavku.

„Na molbe da se pojasni šta to (kombinovanje odeljenja od 5. do 8. razreda, prim. ur.) u stvari znači imali smo razne odgovore. Da nismo (ništa) shvatili, da se spajanje odnosi na izborne programe, da će to biti samo izuzetni slučajevi… Pokušali smo u martu, organizujući proteste i čak tri štrajka da upozorimo širu javnost, koleginice, kolege i roditelje da se spremaju lomovi i da sa Ministarstvom prosvete nikad niste načisto, čak i kad darove nose.

U junu su sve nedoumice razrešene Stručnim uputstvom o formiranju odeljenja i načinu finansiranja u osnovnim i srednjim školama za školsku 2022/23. godinu. Spajaće nespojivo, uradiće nezamislivo, upropastiće još neupropašćeno!

Uštedeće minimalno, ali će sistem dodatno dezorijentisati, nastavnike otpustiti, decu ostaviti bez pristojnog obrazovanja…

Praktično, nastava u malim školama izgledaće ovako, bar što se tiče srpskog jezika i književnosti.

Situacija prva – po Uputstvu su spojeni peti i sedmi razred. Sa petacima radim nominativ, sa sedmacima pripovetku „Vođa“. Radoja Domanovića. Imam 45 minuta. Nikome ništa nije jasno! Na početku karijere, u petom razredu padeže sam radila celo prvo polugodište, sada 7 časova (ali to je već priča o obesmišljavanju planova i programa).

Ne postoje nastavne metode da ono što teško možete za jedan, uradite za pola časa. Nije do nastavnika, do situacije je. Deci će biti teško, možda i preteško. Treba tako savladati i srpski i matematiku i biologiju, fiziku, hemiju i sve ostale predmete. Nema tu napretka, samo muka.

Situacija druga – po Uputstvu su spojeni peti, šesti, sedmi i osmi razred Sa najmlađima radim promenjive reči, sa šestacima – palatalizaciju. Sa sedmim, divnog Andrića i (za taj uzrast neprimerenu) pripovetku „Jelena, žena koje nema“.

Tu je i osmi razred sa kojim obrađujem delo „Mamac“, Davida Albaharija, koje je neko (ko pojma nema o školi), iz četvrtog srednje „spustio“ u poslednji razred osnovne škole.

Više ne radim 22.5, nego 11.3 minuta po uzrastu! I opet, nije do nastavnika što deca neće znati ni gramatiku, ni književnost, do Ministarstva prosvete je i do Vlade Srbije. Nisu deca kriva, nikada nisu.

Mi smo, svi mi!

Dakle, u gradovima gde imamo dosta đaka, ne smanjujemo broj učenika u odeljenju i opada kvalitet nastave. Da bi problem „rešile“, prosvetne vlasti zatvaraju isturena odeljenja osnovne škole, odnosno spajaju sve što se spojiti ne može.

Sada kad sve ovo znamo, priča o oživljavanju sela zvuči kao vic. Mladima pokloniš kuću, ali im zatvoriš školu! Kakva dubokoumna koncepcija… Svakako se ovog septembra neće zatvoriti sve male škole. Podigla se prašina, javljaju se roditelji, bune se nastavnici, čak će se i poneki direktor osmeliti da zatraži da mu odeljenja ne spajaju… Ali žabu ćemo skuvati do sledeće školske godine.

Dok se budemo raspravljali oko novih izbora, dnevne politike i svetske krize, naša sela će biti obrisana sa mape mesta u kojima je moguće pristojno živeti i školovati decu.“