Učiteljica kaže da je nadaren, ali lenj…

“Muka mi je od svega, umorna sam. Da mi je da odem negde u šumu, sama, samo da ćutim, gledam u jednu tačku i da me niko ništa ne pita. Samo tri dana. Po ceo dan trčim za njim, je li jeo, šta je jeo, ako nije – što nije, je li uradio domaći, ako jeste – daj da pregledam, ako nije, zašto nije, kaže ne ume sam, onda sedi s njim, nerviraj se, on zvera okolo, ja doživljavam nervni slom, ako li samo povisim ton, počne da plače, kaže – ti mene ne voliš… Učiteljica kaže da je nadaren, ali lenj…kad uđem u njegovu sobu – šlogiram se, prstom malim da mrdne, neće. Trudim se da budem najbolja, ali ne uspevam. Ne znam gde grešim. Ja sam loša majka.“

 

Zvuči poznato..? I jeste poznato. U poslednje vreme se sve češće srećem s umornim roditeljima. Ozbiljno umornim roditeljima koji vape za odmorom. I to ne bilo kakvim odmorom, već onim – u nekoj divljini, bez igde ikoga. Pritom, to su dobri roditelji, ljudi koji bi učinili sve za svoju decu i koji se osećaju krivim ako pomisle (ili daleko bilo naglas izgovore) kako im je potreban jedan dobar tajm aut od rođene dece. A potreban im je.

I tako – odem na internet. Kako motivisati dete da pospremi svoju sobu. Kako motivisati dete da uradi domaći. Stotinu kako, nijedno zašto. I tačno mi se nekako prevrnu želudac od te sile saveta kako od kile mesa napraviti čoveka, a pri tome mu, naravno ne pričiniti ni jednu jedinu neprijatnost. Jer današnje detinjstvo mora biti prijatno i apsolutno, kako ono rekoše – afirmišuće. Deci se mora prići polako, nežno, u rukavicama, kao da su kakav redak muzejski eksponat. Učenje može, ali samo kroz igru. Prava su ok, ali ne navaljujte s obavezama. U prevodu, tapšite, mazite, birajte ton, branite i povlađujte, prinosite žrtve malim bogovima, a u retkim trenucima kad bogovi odu na spavanje – udarajte pesnicama u jastuk ili, ukoliko ste labilniji – plačite u kupatilu. Ali tiho. Jer bogovi imaju lak san.

Ako uprostimo stvari, s evolutivne tačke gledišta, odgajanje mladunaca je vrlo jednostavan proces. Naročito kod ptica. Ženke polažu jaja, iz jaja se izležu ptići, neko vreme ostanu u gnezdu, a onda im krila ojačaju i paf – odlete. Dogodine, eto ti novog gnezda i novih jaja na kojima valja ležati. I tako stalno.

Kod ljudi to ide nešto teže. Naši mladunci ostaju u gnezdu daleko duže nego što je neophodno, a i kada se usudimo da ih pustimo, ispostavi se da i nisu bogznakakvi letači. Hteli mi to da priznamo ili ne – tako je. Naša deca se teško odvajaju od nas. Čak i ako se odvoje, pupčana vrpca ostaje još dugo vezana. Jer naša deca odrastaju prezaštićena. Ko ih je zaštitio? Pa, mi.

Mi, koji smo do juče takoreći, bili deca – danas smo nečiji roditelji. Naši roditelji su danas bake i deke te iste, naše dece. Prirodan proces. Najprirodniji na svetu. I dobro je da je tako. Ali kako je moguće da smo mi koji smo se takoreći rađali starmali, odgojili decu koja pođu u školu a da ne znaju pertle da vežu..? Ne znam. Ali da krenemo redom.

Kada sam se prvi put susrela s Bidermanovom kartom psihološke torture, nisam mogla a da ne primetim neverovatnu sličnost s metodama koje su naši roditelji svojevremeno koristili. Prva stavka kod Bidermana je izolacija. A izolacije je itekako bilo. Naročito posle roditeljskih sastanaka. Dok ne popraviš dvojku iz matematike, ne pomišljaj na izlaske. Ali mama, zovu me… Mogu da te zovu do sutra, imaš da učiš.

Druga stavka: Monopolizacija percepcije, koja podrazumeva ograničeno kretanje (opet) i gle čuda – monotonu hranu. Čuj, molim te, opet pasulj…? Ako ti se ne sviđa – poljubi pa ostavi. Drugo nema.

Treća stavka: Poniženje i degradacija svake vrste uključujući i zabranu privatnosti. Kako Vesnina mala ima sve petice? S kim pričaš toliko? Ne vuci mi taj telefon po kući, prekinuće se gajtan.

Stavka četvrta: Iscrpljenost zbog nelogičnih i kontradiktornih zahteva: Mama, jel’ mogu da ti pomognem? Neka, srećo moja, samo ti sedi. Posle pet minuta: Samo ja radim u ovoj kući..! Niko, bre, malim prstom da mrdne. Da neko pita – kako si majko, treba li ti pomoć…Neee, nego to selo, lakira nokte… Setićeš se ti majke tvoje, čekaj, čekaj…

Stavka peta: Pretnje. Ako ne budeš učila školu, ima da čistiš klozete. Ako meni pukne film, ima samo da se spakujem i da me više nikad ne vidite. Pa se vi posle snalazite kako znate i umete. Povremeno nagrađivanje: Šta želiš da ti mama i tata kupe za rođendan…? Videla sam jednu krasne cipele u Bati.. A daju i na rate. Mrdaj prstima, da vidim… Bogami su ti male. Nisu mi male mama. Nisu sad, ali biće dogodine. Ali mama, meni se ne sviđ… Spakujte nam ove.

Demonstriranje svemoći: Dok si pod mojim krovom, ima da bude kako ja kažem i tačka. Ako ti se ne sviđa, a ti izvoli. Tu me gledaj kad ti govorim. I osma i poslednja tačka: Forsiranje glupavih zahteva: Ali mama, pre pet minuta si rekla da mogu…! Pre pet minuta je bilo pre pet minuta. Sad je sad, a sad ne možeš. Ali mama zaštoooo…? Zato što ja tako kažem.

Inače, Bidermanova karta je alat koji je svojevremeno osmišljen da demonstrira i objasni prinudne metode manipulacije stresom koje se koriste za mučenje ratnih zarobljenika. AUUUU…!!! Pravo je čudo da smo uopšte živi, jelda..? Pa tako nekako. Ali, kada mi budemo imali svoju decu – mi ćemo sve to drugačije. Mi nećemo ponoviti njihove greške. Ne, nikada. Aha.

I tako, u međuvremenu neki su porasli, a neki smo dobili i sopstvenu decu. Od Bidermana i “spremi svoju sobu“ došli smo dotle da, na internetu pretražujemo, kako da, citiram, motivišemo svoje dete da pospremi svoju sobu ili uradi domaći. S akcentom na ono “motivišemo“.

U vreme u kome sam ja odrastala niko nije morao da me motiviše da pospremim svoju sobu. Prvo, do svoje dvanaeste godine ja nisam imala svoju sobu, jer smo nas četvoro živeli u jednosobnom stanu. Drugo, kada sam je konačno dobila, bila sam već dovoljno motivisana da je održim u kakvom-takvom redu. Meni i mojoj generaciji – to je nekako prosto išlo u rok službe. Ta strana reč “motivacija“ je došla tek nešto kasnije, s motivacionim govornicima i ostalim čudima.

Zato, dragi moji roditelji – odmorite malo. Deca su deca. Vi budite roditelj, a ne kustos. Jer, ukoliko se prema sopstvenom detetu budete ponašali kao prema kakvom retkom muzejskom eksponatu – ok, možda će stvarno biti poseban, možda će postići neke izuzetne stvari, možda će i biti “jedan u milion“, ali će na kraju, svejedno, završiti u muzeju. A to nikako ne želite, zar ne?

Tekst: Daniela Bakić

Izvor: Duda