Kako je moguće da život koji živimo toliko odudara od svega onoga što smo sanjali?

Sećam se kada smo krenuli u školu, moja generacija, kako je sve to veličanstveno izgledalo, lepi, zdravi, nasmejani, svako je u sebi nosio talente i priče koje su kasnije trebale da budu ispričane.
Gotovo svi negovani, maženi i paženi, ispraćani u školu kao u nešto najvažnije na svetu. Iza naših odela i frizura virile su naše mame i tate, naše bake i deke, sve idilično, kao u najbajkovitijem filmu.
Zatim ekskurzije, rođendani, mali odmori, veliki odmori, toliko toga doživljeno po prvi put.rp_clay-people.jpg
I rasli smo, rasli, bili sve veći, stalno nova drugarstva, i novi momenti…
Zatim zaljubljivanja, prve ljubavi, stidljive, prve cigarete, zabranjene, još toliko toga doživljeno po prvi put…
Svako je u sebi nosio svoja buduća zanimanja, svoje filmske uloge, muzičke, sportske, svako je imao jasno izgrađen film o sebi, i svetu. Svako je znao za šta uveče leže, i zbog čega se ujutru budi.
I onda je, odjednom, sve počelo da staje. Gotovo preko noći. Nestali su snovi, nestale su čisto ispeglane košulje, nestale su mlade mame i tate ispred škole i pretvorili se u smrtno ozbiljne ljude. Nestali su nevini dečački pogledi, nestala su očekivanja od drugih da rešavaju naše probleme, nestao je onaj osećaj da se oko nas vrti čitav svet. Nastalo je naglo buđenje, i susret sa ljudima i sredinom kakvom nismo ni slutili da postoji.
Sada smo tu, ego moje generacije u koiscima, na buvljaku, na pijaci, eto mojih drugova u kladionicama, kockarnicama, eto mojih drugarica u trećoj smeni u kojekakvim birtijama gde je i bog rekao laku noć. Eto nas, to smo mi, ko bi rekao da će ona uredna dečica postati razbacana gomila koja ne zna gde udara…
Mimoilazimo se, vešto, isto kao što smo se pre vešto povezivali. Nema više onog sjaja u očima, nema one dečije radosti, svako gleda da preživi kako zna i ume. Sanjaju se Švajcarske i Švedske, sanjaju se bilo kakvi poslovi, vode se borbe sa okruženjem, kilogramima, lošim šefovima, navikama, brakovima.
Dolaze već njihova deca, obaveze koje ostavljaju tako malo slobodnog vremena za sebe, i u potpunosti menjaju životne uloge.
Šta se desilo u međuvremenu?
Kako je moguće da život koji živimo toliko odudara od svega onoga što smo sanjali?
Gde je to dugo očekivano Nešto koje je trebalo da se desi nakon završene škole?
Gde su te velike ljubavi koje su se istopile onda kada se od njih očekivao puni sjaj?
Gde su nestale one priče da zlo postoji samo na televiziji? Da je moj tata jači od tvog? Da je Srbija prvak sveta u svemu, a moj kraj najlepši na svetu? Gde su nestale slikovnice, albumi sa sličicama, igračke, školski pribori, pozivnice za rođendane? Gde je nestao čitav jedan svet koji je do juče bio tako važan, a danas više ne postoji?
Dani prolaze i dalje, sve smo stariji, sve ozbiljnije face smenjuju one dečačke. Nekima se na licu očitava samo zlo, neko i dalje leluja, trezni se i opija očekujući premiju na pogrešnom koloseku. Ima i onih koji su se snašli, pronašli svoju liniju, i od nje ne odstupaju.
Najviše je onih koji su se izgubili, i utopili u otužno sivo more osrednjosti koje nema ni svoj početak, ni kraj…
Srećem i bivše ljubavi, sada su već nečije, obećane, promenjene, i prilagođene svemu onome čega su se do juče užasavale. Sada kao da znaju pravu cenu svega, i pored ljubavi traže i nešto drugo…
Srećem i bivše prijatelje u koje sam se nekada kleo, sada smo totalni stranci, neznanci koje povezuje samo detinjstvo i čuveno pitanje koje počinje sa “Sećaš se…”. Samo mahnemo jedni drugima, jer navodno negde žurimo. Žurimo u svoje poslove, nauke, u svoje brakove, u svoje samoće, u svoje Ono u šta smo toliko verovali, i ulagali, a doćiće nam glave…
I na kraju, srećem i bivšeg sebe, zaigranog dečaka kako zaneseno juri svoj san. Uzimam ga za ruku, i zajedno se vraćamo u ono što je napisalo ovu priču, a i moj život.
Nema druge, svako bira sebi svoje društvo…
Ja sam izabrao sebe, i ono dete u sebi, i još ni jednom nisam pogrešio…