Kao i u životu tako i sa telefonom – deca moraju naučiti da poštuju pravila

U čemu je tolika magija te spravice da su prizori iz porodičnog doma, kafića, školskog dvorišta ili s autobuskog stajališta gotovo istovetni: u grupi ljudi svako je zagledan u svoj ekran

Sredinom januara jedna skupa britanska privatna škola uvela je strogu zabranu za mobilne telefone, da „oslobodi mlade stresa društvenih medija”. I nastavnici se solidarišu pa ne ulaze u učionicu s telefonom. Sudeći po rezultatima novijeg istraživanja Londonske škole ekonomije, ova mera trebalo bi da se pozitivno odrazi na uspeh.
Ministar prosvete Mladen Šarčević smatra da učenicima ne treba zabranjivati telefone, ali da mora da se uredi njihova upotreba. Da se ne koriste na času, da deca ne šalju sliku kontrolnog i čekaju rešenja, da ne snimaju nastavnike ni jedni druge… Sve to je već zabranjeno postojećim zakonima i pravilnicima, samo što se ne poštuje.
Jednoj beogradskoj gimnazijalki koja zbog gripa nije bila u školi drugarice su ovih dana preko „Vajbera” uživo prenosile šta nastavnica govori o njenom pismenom zadatku. I nikom ništa. Đaci očigledno smatraju da su pravila tu da bi se kršila.
„Pogledom sam pre neki dan opomenula devojčicu koja se na času javila na telefon, a ona se samo sakrila iza ranca i nastavila da priča. Ranije sam oduzimala telefone i nosila ih u sekretarijat, ali sam digla ruke kad sam shvatila da izgleda jedina to radim”, priča jedna nastavnica zemunske medicinske škole.
Nisu samo nastavnici ogorčeni. Svepristune spravice nerviraju pevače na koncertima i profesore na ispitima, prekidaju opela i predstave, u ordinacijama zvone i lekarima i pacijentima. Ali niko ih se odriče, zapravo sve ih je više. U Srbiji je više telefona nego stanovnika od 2007. (u svetu je taj prag pređen 2014).
Autor: Jelena Kavaja
OPŠIRNIJE U ŠTAMPANOM I DIGITALNOM IZDANJU