Kaže ona se mučila za decu, a nijedan domaći nije s njima uradila

Foto: Canva

Nemoj, ćerko, da se ogrešiš. Ako si prihvatila pruženu ruku, a ti pošteno kaži, priznaj, a ne sve ja pa ja! Pa valjda nije sve tako u životu da se dobro na kraju zaboravi, a?

Tetka Mila je ostarela, činilo mi se, preko noći. Nisam je godinama videla i sad, na tom pa skoro slučajnom porodičnom skupu (na koji nije ni trebalo da dođem), sedela je preko puta mene za stolom. Teta Mila, uvek kao što joj ime kaže, mila i nasmejana. Bila je najstarija sestra mog oca, očuvala je dve tri generacije – sestre i braću, svoju decu, a onda i decu svoje dece.

I sad odjednom – od moje Mile, ni osmeha ni miline.

– A znaš li šta mi najteže pada? Kad kaže kako se ona mučila za decu! Mnogo se mučila dok su rasli! A ona nijedan domaći s njima nije uradila! Ni na jedan roditeljski nije otišla! Ja, ja, sve sam to ja, znaš li?

Ispala sam iz fazona, odavno nisam posećivala familiju, odvikla sam se od tog „kolektivno nesvesnog“ ludila koje valjda svaka porodica ima. Iznenadila me odjednom količina iskrenosti, a posebno što se najvedrija osoba iz mog detinjstva žali. Mila, tetka Mila – to vam je kao onaj kajmak namazan na vruće parče hleba ili sveže ohlađena lubenica u vreli letnji dan. Nije bilo devedesetih mnogo nasmejanih lica u mojoj porodici, stalno su nešto bili namršteni svi od reda – i baba, koja je non stop jurila za nama, i deda koji je sa stricem švercovao gorivo i cigare, i majka koja se nikako nije snalazila na poslu i stalno bila na tapeti nekih koleginica, i sve one druge tetke, što su uvek dolazile kod nas da se žale na svoje muževe i svekrve (uvek na muževe i svekrve!).

A onda je tu bila tetka Mila, sve nas je prigrlila svojim osmesima, krofnama i ručno pravljenim rezancima za supu. Bila je mnogo starija od mojih roditelja, ali kao da joj je duša bila mlađa – uvek je znala kako da nama deci priđe, da nas odobrovolji i oraspoloži. Kao neka čarobna duga posle kiše, sećam se da sam je tako opisala u jednom sastavu u četvrtom osnovne: Moja tetka Mila je kao čarobna duga posle kiše, uvek mi izmami osmeh.

Sećam se da je mama kao malo stisla usne i rekla: „Lep sastav.“ Kasnije, kad sam porasla, bilo mi je jasnije da joj je bilo krivo što sam izabrala baš tetka Milu da opišem na temu: „Moja omiljena osoba“. Zar može da ti bude krivo kad je neko mio i drag? (Nažalost, u odraslom dobu, samo sam dobijala potvrdne odgovore na ovo pitanje.)

I sad, sedim na slavlju, preko puta mene tetka Mila, već istresla na sto svoje zdravstvene tegobe, već ispričala sve o lekarima koji „neće da te pogledaju kao čoveka već samo gledaju u onaj kompjuter“ i započinje temu za koju sam verovala da nikad neće: žali se na sina i snahu.

– E moja ti… Da mi je neko rekao da će biti ovako, ne bih mu verovala! Pa ja sam ti, kako da ti kažem, sve ovoj porodici dala. Sve sam dala od sebe! I šta mi je za mene ostalo? Ispade ništa.

Bilo mi je neprijatno. Ne znam, možete li da razumete, kao da je odjednom došla dobra vila da vam se žali ili ne znam, neka druga omiljena junakinja vašeg detinjstva. Kao da je postala ista kao sve one druge tetke kojima je mladost prošla u pretresanju tračeva i svih onih „nepravdi“ njima načinjenih. Ništa mi nije bilo jasno, pa sam pitala.

– Tetka, ako te dobro razumem, ti to o Jeleni svojoj pričaš?

– O Jeleni, Jeleni. Kao malo vode na dlanu sam je nosila.

Sećala sam se tog „malo vode na dlanu“. Kad se moj brat oženio Jelenom ja sam još bila devojčica, oduševljena nevestom, venčanicom i celom Jelenom, u stvari. Živeli su u kući niz ulicu i da sam mogla, kampovala bih im u dvorištu, jer to je bilo tetka Milino dvorište i Jelena je bila stvarno dobra prema meni. Obožavala sam svaki trenutak koji sam provela kod njih. Posle kad su došla deca, a tetka postala baba, tek je bilo uzbudljivo. Bili su kao neki mehanizam koji radi po drugačijem taktu od onog u našoj kući. I zaista, tetka je sve radila za unučiće – i dočekivala i ispraćala, i mesila i kuvala, i domaći pisala i na roditeljske sastanke odlazila.

– Što ideš ti na roditeljski? – sećam se da je moja majka jednom pitala tetka Milu. – Pa, imaju roditelje!

– Imaju, imaju, ali non stop rade!

– Rade! Pa i mi radimo, Mila. Mislim da previše podmećeš leđa, a ko ti kaže hvala?!

– Ih, hvala! Nek su mi zdravo samo, to mi je hvala! Uostalom, neko mora da ode, a oni nikad ne mogu i šta ću! A i merak mi, nekako! Odem tamo, a ona učiteljica ih hvali, hvali! Zlatni moji!

Kako je moja tetka Mila došla od „zlatni moji“ do „pa valjda nije sve tako u životu da se dobro na kraju zaboravi, a?“

Pričala je možda desetak minuta dok nisu došli da posluže sledeće jelo i teča se vidno zagrejan i raspoložen vratio da sedne do nje i zagrli je. Ali tih deset minuta meni je delovalo kao da smo deset sati sedele na nekoj klupi, u nekoj čekaonici Doma zdravlja ili da budem dramatična – čekaonici života. Tetka Mila, žena koja je čekala – i živela za druge. Pa kako to?

U glavi su mi odzvanjale njene reči: „Znaš li šta mi najteže pada? Kad kaže kako se ona mučila za decu! Mnogo se mučila dok su rasli! A ona nijedan domaći s njima nije uradila! Ni na jedan roditeljski nije otišla! Ja, ja, sve sam to ja, znaš li? I sad, Mila ne valja!“

Mila ne zna, Mila se meša, Mila nek brine za sebe, šta zna Mila, to danas nije tako.

Pokušala sam s jednim nežnim: „Ma sigurno nije tako, tetka. Ceni ona sve što si ti uradila za njih. Nego valjda svi drugačije vidimo život. Možda je i njoj teško…“

– Ma šta teško, molim te! Možeš da gledaš na život kako hoćeš, al’ treba i realan da budeš i iskren! Ne pogleda me, jedno dobro jutro ne ume da kaže, samo ide kroz kuću i uzdiše kako joj je teško, mučila se, a šta je stekla ništa! I kako je deca ne zovu! Pa ne zovu…

Uveče sam, pomalo pokislo i oprezno onako izokola i pod utiskom, pitala mamu za tetku.

– Ko, Mila? Žali se? Pa naravno da se žali! Kad sam joj ja govorila da se sačuva, ona se kao tepih prostrla za sina i snaju! I ne samo za njih, ali za njih najviše! I sad, kuka! Gde to ima, odrasli ljudi, dobili decu, a ona oko njih kao štit! Kako si ti ono napisala u sastavu nekad? Čarobna duga?

– Čarobna duga posle kiše, uvek mi izmami osmeh… jeste. Sećaš se toga?

– Sećam se… E pa to ti je Mila. Vedra, vesela, šarena, svi se obraduju kad je vide – al’ niko ne primeti kad nestane. Istopila se za sve njih i sad? Nema hvala. Baba je baba i treba da bude baba, a ne roditelj!

– Ali ona je tako dobra…

– Dobra ili ne, to je tako. Baba treba da bude baba, a ne roditelj, s razlogom! Pa ga ti sad shvati kako hoćeš!

Aska - crna ovca i pisac. Kalinina i Lazareva mama. Žmuova. Budna već tri veka.