Maki se rodila u gradu gde nije bilo zime, iako fotografije kažu drugačije. U njoj su ostali sunce koje je podigne kroz nabrane zavese i tople večeri kada se juri po parku ispred zgrade. Mamine vedre haljine, smeh komšinica, liker uz kafu. U uglu sobe gramofon. Svaku pesmu zna i peva ih glasno okrećući plise suknju do ramena. Putuju na more. Tata svira u tunelu, a ona i sestra ciče na zadnjem sedištu. Na plaži se uvija u topli pesak, pravi putić da voda u talasu stigne i kvasi joj stopala. Vozi bicikl. Na odranom kolenu još stoji gaza, ali vetar je tako vedar, roni u lice.
A onda rez. Smrt se prošetala kroz kadar i izbrisala nekoliko narednih godina. Maki je postala Marta. Tvrdo R iz imena ošamarilo bi je svaki put kada je pozovu. A zavali su je retko. Samo kad baš moraju, kad iz svoj tmurnog oblaka mogu da izađu ili se sete da ona ipak postoji. Iako je u suštini nema.
U novom gradu nije bilo godišnjih doba. Sve je bilo isto. Sunce uvek na istom mestu, dan i noć se smenjuju po navici, okreću se listovi na kalendaru i samo po tome i po novim cipelama znaš da se nešto pomera. Bilo je zagušljivo i tesno. Ploča je bilo mnogo. Marta ih je kupovala čim bi se pojavile, ali ih je slušala samo kada je sama i nikada nije pevala. Okolo lica stisnutih usana i spuštenih očiju. Tišina u hodnicima, iznad tanjira, u rečima samo obaveštenja, odlazak i dolazak, zahtevi bez praštanja.
Marta je bila ozbiljna, pouzdana i vredna, delovala nepristupačno i samo retki su bili deo njenog sveta. Disciplina i doslednost, ambicija i uspeh. Jedino to je moglo biti pouzdano veslo u svetu gde nema sunca.
Maki se nije smela nikome pokazati. Iako je u živosti svoje vedrine ona vikala, probijala se i čeznula da izađe, da pobedi Martu, da je ogoli i prodorno vrisne. Iako se to u trenucima Martinog opuštanja dešavalo. Iako je Maki virila kroz Martine oči. Ne. Maki je morala ostati tajna. Jer, Marta je znala, ako je pokaže, ako je podeli, tri sloja njene kože ostaće na milost i nemilost, pokazaće se ono pravo telo, a onda više povratka nema.
Međutim, Marta se zaljubila. I svet oko nje odjednom je izgubio tvrde ivice. Prolazila je kroz dane neogrebana i laka, ogrnuta, ruke su joj grabile širinu, usta su joj se opustila. Sve češće, Maki se počela pojavljivati. Nije to Martu plašilo. Poverovala je kako sme. A onda je jednom njen čovek iznenađeno stao, ukopao se i rekao:
– Daj, bre, Marta, šta ti je?!
Gola i posramljena, Marta je uzela Maki za ruku, savila je u sebe i otišla.
Danas Marta bez žaljenja gleda svet oko sebe. I sunce i oblak, njeni su. Ljudi okolo, čitljivi su. Reči su razumljive, hrana nekad ukusna, knjige tihe. Marta je onakva na kakvu su navikli. Nema senku, lik joj je rasplinut, ozbiljna je, kažu teška i daleka. Ona razume i prašta, hoda brzo i čini neophodno. I dok takva okolo postoji, unutra se ljulja Maki na mekoj posteljici, peva i golica, viče i smeje se. Ali ne izlazi. Zato je za Martu neka pesma bolna, ali ne može to nikome da objasni, neke reči je pomere, ali ne ume da kaže zašto. Ili neće. Jer, dragoceno se čuva od opakih očiju, od uroka i daha tame. Zato Marta igra u sebi, priča u sebi, tumači i greje. Niko ne zna šta ona voli, šta želi, do čega joj je stalo. Nekad je sa tim moćna. Nekad je očajna. Poželi da objasni, ali zna da je nemoguće. Čeka da to neko vidi sam od sebe. Neko ko ima hrabrosti i snage da uzme njih dve. Obe. Različite, a jedne. Uzalud. Zna da neće. Zato u tišini zagrli Maki i oseti svežinu jutra u kome sa stene ugledaš obalu posle dugog puta, pa se pusti u dan onako kako mora i kako je to odavno naučila.
Nikada neću zaboraviti dečaka koji je devedest i neke ,bez roditelja,u vihoru rata, došao u moj grad,za njega,verovatno, bez sunca.Upisan je u srednju školu gde sam radila i predavala sam mu.Dečak sa ožiljkom na licu,kamenog izraza lica,za dve godine koliko je bio moj učenik nije se nasmešio ni krajevima usana.