Neka se javi onaj roditelj koji nije nikad osetio grižu savesti zbog toga što na poslu provodi mnogo vremena, pa mu za decu, posle svih obaveza u kući i van nje, ostaje jedva sat dnevno (ako i toliko). Ili, onaj koji ne može sebi da oprosti što je propusti tu završnu priredbu u vrtiću ili prvu fudbalsku utakmicu. Šef se setio nečeg vrlo važnog što treba odmah završiti, u saobraćaju je bila ogromna gužva ili niste uspeli da zamenite smenu s nekim od kolega. I onda se plašimo da smo tim svojim odsustvom deci ostavili trajne ožiljke i uspomene na to da nismo bili tu.

A kako tačno naši poslovi i profesije utiču na decu?

Većina istraživanja na ovu temu bavila se time kako posao majke utiče na decu (baš iznenađujuće), a kao najvažniji faktor posmatrano je vreme koje ona provede na radnom mestu. Međutim, nedavno je sprovedeno istraživanje koje je uzelo u obzir oba roditelja, ali i njihove unutrašnje motive i stavove prema poslu i porodici, to koliko vrednuju posao u odnosu na porodicu, da li smo mislima na poslu dok smo s decom, koliko smo emotivno predani poslu.

Svi ovi aspekti stava roditelja prema poslu i karijeri utiču na nivo problema u ponašanju koje deca ispoljavaju.

Istraživanja su pokazala da je emocionalno zdravlje dece bolje u onim porodicama gde oba roditelja veruju da je porodica na prvom mestu, bez obzira na vreme provedeno na radnom mestu. Otkriveno je da su deca bolje i zdravije odrastala sa roditeljima koji na posao gledaju kao na izazov, priliku da budu kreativni, čak na uživanje. I logično, pokazalo se da su deca roditelja koji su fizički bili više dostupni (više radili od kuće) boljeg emocionalnog zdravlja.

S druge strane, deca očeva koji su previše okrenuti karijeri imala su više problema u ponašanju. Međutim, ako su ti očevi ujedno i zadovoljni i ispunjeni na poslu, to pozitivno utiče na decu i njihovo ponašanje. Sve ovo bez obzira na sate provedene na radnom mestu.

A što se tiče majki, tu je već bilo nekih zanimljivijih rezultata. Naime, one koje na poslu imaju veću kontrolu nad svojim vremenom i načinom rada, imaju i emocionalno zdraviju decu.

Dalje, a ovo negde zapišite, mame koje bi posvetile sebi više vremena, bilo na opuštanje ili brigu o sebi, činile su dobru stvar za svoju decu. Dakle, opet dolazimo do toga da nije bitna količina vremena. Majke koje bi redovno pronalazile zadovoljstvo u tome da se posvete i sebi, makar to značilo manje sati s decom, nisu time uticale na razvoj lošeg ponašanja kod dece. S druge strane, one mame koje bi s posla dolazile i odmah se hvatale kućnih poslova, pa tako svakog dana, imale su veću šansu da imaju decu sa problemima u ponašanju. 

Dakle, istraživanje je pokazalo ono što smo već znali, a to je: srećna mama = srećna deca. Bez obzira na sate provedene na poslu, a sve dok ste deci potpuno posvećeni makar pola sata, svakog dana.