Moj rođendan i šta mi možeš – zovem koga ja hoću!

Danas smo skloni sve da zakomplikujemo, pa tako i dečje rođendane.

Opravdano ili ne, preporuke ko koga treba da pozove na dečji rođendan stizale su i od predstavnika naše struke, pa i Ministarstva.

Moj zaključak je da je ovo pitanje jako važno i sa dalekosežnim posledicama u dečjem svetu, pa je red da i mi, odrasli, malo prodiskutujemo na “kids top temu”.

Mišljenja roditelja, pa samim tim i uticaj na decu drastično su različiti. Kreću se od nezainterosovanih, preko umerenih do ekstremnih: “Moj rođendan i šta mi možeš, ja sam car, kralj i glavni na svetu… jedan dan”.

Baš kakvi smo i mi ljudi.

Kako deca nemaju puno prilike da demonstriraju svoje stavove, rođendan je često i jedina prilika za to. Umanjujući probleme dečjeg sveta, potpuno neopravdano neki će reći: “Nebitno, rođendan ko rođendan. Možeš misliti drame”.

Drama, drama u dečjoj glavi. I to prilično velika i važna.

Da li znate da većina dece mesece u godini nauči upravo čekajući taj dan? Brojeve do 31, takođe?

Čeličiti decu, učiti ih da nije ceo svet po našoj meri ili ipak pozvati celu grupu i otvoriti vrata novim drugarstvima, glavno je pitanje.

To pitanje ne bi bilo toliko transparentno da su odrasli bili samo kulturni. Ali…

Ako nekoga ne pozoveš na proslavu bilo kog tipa i u bilo kom uzrasnom dobu, ti ga ni ne obaveštavaš o proslavi. Kultura, ništa drugo.

Druga tema – pozvati par drugara je jedno, a pozvati 20 od 22 je drugo. Drugo je ozbiljna poruka nepozvanima. Zasluženo ili ne – od slučaja do slučaja, ali teško da bih poslala takvu poruku detetu vrtićkog uzrasta.

Deca u vrtiću se još “traže”, mada spisak od petoro dece uglavnom mogu da ponove i imaju svoj mali krug drugara, pa je i to u redu. U tom slučaju samo je važno da se pozivnice uručuju bez nepozvane publike, a za to postoji puno načina u 21. veku.

Ali kada im kažete imaš mesta da pozoveš 15 od 25 drugara, teško će ponoviti isti spisak za tri dana. Uz to, stidljiva deca ili nova u grupi, kojoj je druženje i taj poziv zlata vredan verovatno neće biti na spisku, na primer. Šteta, priznaćete.

Moja poruka, kao čoveka i pedagoga koji posledice gleda i pomno prati je da, ukoliko je moguće, do škole pozivamo celu grupu. Neka drugarstva se baš u neformalnom okruženju probude. Stidljivoj, povučenoj i ćutljivoj deci sa svakom pozivnicom samopouzdanje raste. Učimo da budemo deo tima i uvažimo se međusobno.

Kada deca krenu u školu kriterijumi izbora prijatelja su jasniji i sasvim je u redu pozvati 10 od 30. I sama deca polako shvataju da je u redu graditi svoj svet i da to ne podrazumeva negativne emocije prema nepozvanima, niti isključenje iz šireg kruga prijatelja.

Jedan primer, pa obratiti pažnju: dečak je pred svima, svečano, delio pozivnice odabranima u školi. Tebe pozivam, tebe ne. I sada, posle 2 godine osete se posledice. To se tako ne radi. Nakon njegovog velikog dana i šanse da slavljenik svakoga “stavi na svoje mesto”, već sutradan osvanuo je dan kada on više nije bio delilac pravde, ali je bio odbačen od transparentno i svečano nepozvanih… Škola tada ima puno posla u ulozi medijatora.

O tome se radi, dragi odrasli. Naše je da ih naučimo da grade svoj svet, ali budu i deo tima, uvaže sagovornika i ne budu gordi i nekulturni.

Zvuči neobično, ali rođendan je prilika za izgradnju životnog stila.
Nisam od odraslih koji se sa svima slažu i cenim pravo na izbor iznad svega.

Ne zaboravite, to pravo gradimo i dobijamo postepeno kroz život i obavezno tek nakon izgradnje kriterijuma za izbor i bar minimalnog iskustva. Samo tako izbor ima smisla.

Slavljenikov je jedan dan godišnje, a poruke koje šalje drugarima važne su i traju mnogo duže. Samo to nemojte da previdite, pa svako po svom.

Autor: Snežana Golić, Razvojni centar “Faktor”