“Pas je povredio mog trogodišnjaka, a moja reakcija spasla ga je doživotne traume”

Dragi roditelji, ova priča ima srećan kraj, a redakciji Zelene učionica poslala sam je po nagovoru svog dragog svekra, koji je lekar u penziji i koji mi je rekao da ovakvo iskustvo može biti dragoceno „uputstvo“ svim roditeljima, ako se ikada nađu u sličnoj situaciji. 

Pre otprilike mesec dana, porodično smo se uputili na vikendicu kod prijatelja koji imaju malo dete, divno dvorište s bazenom i kućnog ljubimca. Boravak u prirodi, druženje dece istog uzrasta, predivan dan, ko još može da pretpostavi da nešto može poći po zlu?

Foto: Canva

Ali da, dešava se.

Tako je u našem slučaju bio dovoljan samo jedan sekund da pas uskoči u vodu za mojim trogodišnjakom koji je prethodno zaronio i pored koga je u bazenu bio tata i još dvoje druge male dece i povredi ga šapom. U sledećem trenutku vidim muža kako podiže sina koji plače, sa velikom ozledom na glavi.

Adrenalin čini svoje, mozak radi 300 na sat, ali uspevam da se saberem tek toliko da shvatim da, ako mene vidi isprepadanu, ako mu ne budem ja sigurnost za sve što nas čeka (a ni sama ne znam šta je), moj mališa će se stvarno uplašiti.

Petar mi je u naručju, glavu smo zavili peškirom, i kraičkom oka vidim kako pas pokunjeno leže ispod stola u blizini nas.

Petar je vrisnuo: „Evo ga pas i zatvorio oči.“

Potpuno mirnim glasom mu se obraćam i kažem da otvori oči i pogleda koliko je samo pas tužan što se ovo dogodilo, govorim mu da je verovatno hteo da ga spasi jer nije znao koliko je Petar hrabar i da iako ima tri godine zna da roni s mišićima. Hitna uskoro stiže, a ja svoje dete polako pripremam na to da ćemo morati do doktora da nam pomogne, jer mama i tata ne mogu da reše problem. Ulazimo u kola hitne pomoći. Na momente se roje misli: Šta ako je neki prelom? Šta ako ima hematom? Ako Vam kažem da mi je master rad bio na temu govora dece nakon traumatske povrede glave, onda vam je jasno koji scenariji su se već ređali u mojoj glavi. Ipak me Petrov osmeh vraća: “Vidi sve smo prestigli, pobedićemo!“ govori dok mu okice sijaju.

Umazani od krvi stižemo u Tiršovu, kažem mu da će sigurno da boli i da me uštine za ruku kada njega boli, ali da ne sme da pomera glavu da bi doktori mogli da pomognu. Pristiže i tata i mala sestra, kao i naš prijatelj čiji je pas, svi u iščekivanju šta će doktor reći.

Petar ne pomera glavu, tiho plače i nežno mi steže ruku, kao veliki. 

„Moraće da ostane, a do tada još dodatnih pregleda“.

Predivno medicinsko osoblje Tiršove, koji svoj posao obavlja krajnje profesionalno i s puno ljubavi takođe je pomoglo da dve noći u Tiršovoj budu, ako se to uopšte može reći, prijatne.

Kada su mu stavljali braunilu, sestra Vanja objasnila mu je da će mu staviti leptirića i da će ga posle hraniti. Petar se nije čuo. 

Do sale smo imali  još par sati, moraće da rade intervenciju u anesteziji. U tim trenucima često me zagrli i svojim bistrim okicama pita “Kada ćemo kući?“

Kažem mu da će uskoro doći jedna teta da ga povede na mesto gde ima svetlo, i da će zaspati i sanjati Blejza i neki brod s puno sladoleda i kada se probudi da će mama biti pored njega i da će mi pričati san. Objašnjavam mu da samo deca tamo mogu, samo iz tog razloga se razdvajamo na kratko. Ubrzo posle toga sestra dolazi, daje joj ruku i dok odlaze niz hodnik čujem kako joj objašnjava „Nije me pas ujeo, on je hteo da me spasi, znaš?“

I baš kao što sam obećala, probudio se pored mene.

“Mama sanjao sam brod i znaš koji sam ti izabrao sladoled?“

“Koji?“, pitam znatiželjno.

„Porodični“, kaže moj hrabriša.

Prošlo je mesec dana. Tata se ošišao na ćelavo da bude frajer, kao Petar. I mali brat od strica se ošišao na ćelavo u znak solidarnosti.

Petar je prišao pre neki dan da pomazi neku kucu. Strah se nije stvorio. Na previjanjima je lepo sarađivao, nije bilo anksioznosti od belih mantila. U vrtiću je dobio ljubav i podršku pa se još i pravio važan što ima ožiljak.

Nadam se da vam nikada ovo uputstvo neće trebati, majke dobiju neverovatnu snagu u ovakvim trenucima, ali se verovatno mnoge uspaniče, ne razmišljajući o tome da deca gledaju nas, u svemu, kako reagujemo, šta govorimo. Kada dete unapred zna šta ga čeka i samo može da se pripremi. Kada oseća da vi verujete, veruje i ono.

Slagala bih kada bih rekla da i ovaj tekst nisam napisala sa suzama, jer nama roditeljima ostaje trajniji ožiljak, osećaj krivice i preispitvanja da li smo mogli sprečiti to što se dogodilo, ali i osećaj ponosa što nismo dozvolili da se razvije trauma i sve posledice koja ona nosi.

Uživajte u porodičnim sladoledima jer su oni najslađi.

Petrova mama