Moja me deca stalno podsećaju da nisu moje vlasništvo

Kada sam bio mlad, prilično sam se olako odnosio prema zadatku koji mi je dao Gospod u ovom životu – da budem otac. Čega ima teškog u tome? Vaspitavaj decu, hrani ih, proveravaj da li uče, jesu li bolesna. Reklo bi se, ništa naročito. Ali što deca postaju starija, to više čovek shvata kako to nije nimalo jednostavna stvar – voleti svoju decu.
 
200106_181765005203109_4910102_n
 Moja me deca stalno podsećaju da nisu moje vlasništvo… Time što ne slušaju, time što jure po stanu, tuku se, razbijaju posuđe, prosipaju lepak na odeću… Čim pokušam da ih sateram u “sopstvene” okvire, o, kako se oni ogorčeno suprotstavljaju! I svaki put se ubeđujem: ONA NISU MOJA! To su posebni ljudi, samostalne beskonačnosti, a ja sam samo njihov zemaljski početak… Sećam se kada sam tek počinjao da budem otac. Tada sam tražio literaturu iz koje bih mogao da izvučem principe uspešnog vaspitanja. Sanjao sam o “metodici”… O, koliko sam tada knjiga pročitao! I svugde sam nalazio otprilike jedno isto: “kako pravilno učiniti da sve bude pravilno”. I pošteno sam se trudio: stavljao sam ih uz ikone, kadio ih, pevao sam na praznike tropare kao uspavanke nad krevecem mališana koji spava, i, uopšte, sve sam činio na pravoslavan način. Ne mogu da kažem da je to bilo nepravilno! Ali već tada mi se činilo da je to nekako pomalo izveštačeno; stalno je bio prisutan osećaj da nešto detetu namećem, kao da umesto njega proživljavam ono što ono može i hoće da proživi samo. Vremenom sam to duboko osetio i shvatio reči jednog mog poznanika: “Metodike su prošli vek. Na njih se može sasvim zaboraviti ako postoji želja da se bavimo samom stvari. 21. vek je vek ličnosno orijentisanih pristupa. A sve metodike su izgrađene na statistici i svođenju na prosek”. Sada to veoma dobro shvatam. Upravo zato sam se tada odrekao svog vaspitnog “forsiranja”.
Kod K. D. Ušinskog postoji ovakva misao: dobar vaspitač pazi na dete i čim ono hoće da napravi korak on kao da mu podmeće stepenik pod noge umesto da ga vuče sa sobom uz stepenice. To je vrlo lepa metafora: ispada da roditelj pomaže malom čoveku da sam napravi svoje stepenište života i paralelno ga uči samostalnosti, što na kraju krajeva daje odraslijem detetu sposobnost da se samo uspinje, ne obazirući se na tatu i mamu. Sećam se, kako smo se jednom mi, očevi početnici, jednom skupili oko boce kisele vode i govorili o roditeljskim problemima. Jedan od nas je tada izrekao frazu koja me je potresla. Zamislivši se i gledajući nekuda u daljinu on je rekao: “Pravila uopšte ne postoje, treba jednostavno stalno držati ruku na pulsu deteta…”. U meni se sve prevrnulo! Pa to je osnovni princip: moja roditeljska intuicija! Jer Bog mi je delegirao odgovornost da budem otac, dakle, dao mi je mogućnost da osetim trenutke kada noga mog deteta počinje da se podiže za naredni korak! Da imam poverenja u svoja osećanja, da poštujem samostalnost drugog čoveka, makar on bio mali, da uvek budem pored njega i da održavam vezu sa nebeskim Ocem. Sve dotle dok mališan sam ne bude mogao da Ga prizove: “Oče naš…” zajedno sa svojim tatom. Posle toga moj stav oca ustupiće mesto drugom stavu – najboljeg prijatelja. Upravo je razumevanje toga postalo za mene najvažnije! Sada imamo šestoro dece…
. Vreme, u kojem moraju da delaju savremeni roditelji, nije nimalo jednostavno. Rđavo društvo kvari dobre običaje – to se odnosi i na današnje vreme! Strašno je imati poverenja u dete, puštati ga daleko od sebe, čovek bi hteo stalno da ga štiti da ne bi propalo. I tako se dobija da, s jedne strane, imamo rđavo društvo, a s druge strane, bolećive roditelje sa svojim stegama u kojima drže slobodu svoje dece. A rezultat su problematična deca. Dečije shizofrenije, dečija granična stanja, dečije depresije, uznemirenost, nema broja tim bolestima koje su se jako “podmladile”. Majke zvone na uzbunu! Obraćaju se i psihijatrijskim klinikama, i Crkvi, i vračarama, samo da učine nešto s detetom, jer ono propada! Puši, pije, ne spava kod kuće, izgleda da će i droge probati! A mi njega tako volimo! E ovde treba pažljivo pogledati majci u oči. Dete nije odraslo samo od sebe. Ono je grančica na drvetu čiji koreni potiču iz dubine prošlosti. Porodica je celovit organizam. Problemi mladog izdanka su, prvenstveno, problemi tla na kojem on raste. Drvo porodice se hrani sokovima roditeljske ljubavi.
Oni koji hoće zaista da izađu na kraj s problemima dece neka pre svega pogledaju same sebe!
Izvor: http://www.svetosavlje.org/