Monja Jović o bukvaru nekad i sad: Kakvu to magiju krije ova knjiga koja nas za tren vraća u detinjstvo

Pisanje i uređivanje udžbenika za decu sigurno se može svrstati u jedan od najodgovornijih poslova. Oblikovanje mladih umova i njihovo usmeravanje predstavljaju ozbiljan izazov i nešto čemu treba pristupiti odgovorno i temeljno. Ipak, dok svoj posao rade, ljudi koji udžbenike pišu nemaju mnogo slobode. Plan i program su jasno zadati od strane za to nadležnih državnih institucija, pa u nekim situacijama ostaje vrlo malo prostora da se bude kreativan i lekcijama pristupi na zanimljiv i prijemčiv način.

Monja Jović, urednica u izdavačkoj kući Eduka, doktor srpskog jezika i književnosti, jedna je od onih kojima to, ipak, polazi za rukom. Već 20 godina ona piše i uređuje udžbenike za srpski jezik, trudeći se da odgovori na sve izazove ovog posla – da izdanja koja uređuje budu u skladu sa nastavnim planom i programom, ali i da iz njih deca rado uče.

Nedavno je iz štampe izašla i knjiga koja kod nas, odraslih, izaziva najviše emocija – Bukvar. Ali u novom ruhu i malo drugačija.

Kažete da je jedna od stvari koje nas u trenutku mogu vratiti u rano detinjstvo upravo Bukvar. Kakav osećaj u vama izaziva listanje stranica ovog nezamenjivog udžbenika sa ispisanim krupnim slovima azbuke i pesmicama koje prizivaju uspomene?

Bukvar je sećanje na jedan važan novi početak. To su prohladna septembarska jutra koje ispunjava uzbuđenje i očekivanje, i tokom kojih tremu savlađuju roditelji i deca. Za većinu nas to je prva velika vododelnica – preskačemo stepenik i približavamo se nepoznatom svetu odraslih odgovornosti.  Svi smo prelazili tu granicu – naša deca, pre njih mi, pre nas naši roditelji, pre njih naše bake i dedovi. I svi smo, uprkos generacijskim razlikama, istovetno svesni važnosti tog trenutka. Polazak u prvi razred ima poseban status u kulturi i društvenom životu, pomalo možda i mitopoetski status – ako pomislimo na svu dečju književnost koja je na ovaj ili onaj način inspirisana tim važnim trenutkom. 

I tu zapravo dolazimo do mesta i smisla bukvara, jer se on, kroz sve mene nastavnih planova i programa tokom decenija nekako zapravo možda i najmanje u svojoj suštini menjao. Pisan prema specifičnim metodičkim odrednicama i sa jasnim ciljem da tog svog malenog korisnika naposletku opismeni – bukvar je ostao ona jedna školska knjiga čije konvencije prepoznajemo mi koliko i naši roditelji.

Bukvari iz koji smo učili mi, deca socijalizma, bili su, kao i sve drugo, likovno-grafički skromniji, ali suština je, kako rekoh – ostala prisutna. I mislim da svako od nas kad pogleda zadatak u bukvaru, kad vidi one linije za pisanje i udubi se u poteze koje mala ruka treba da izvede usavršavajući ih u nekoj repeticiji – postane na trenutak iznova ta mala ruka. Jer u pitanju je duboko prisan pokret – kojim dete ispisuje slovo, dodir olovke i papira, savršenstvo bukvarskog štampanog ili pisanog fonta koje je, naravno, većini zapravo opravdano nedostižno. 

Slova su prozori koje bukvar otvara jedan po jedan, uvodeći nas u svetove za koje nismo slutili da postoje. Iza tih bukvarskih prozora nalaze se sve druge knjige ovog sveta i stoga on jeste izdvojen u našem iskustvu, on jeste knjiga koju kao odrasli ljudi prelistavamo susrećući taj svoj davnašnji početak. 

Tako da – ja uistinu verujem da bukvar kao knjiga ima tu moć da mnoge od nas vrati u naš prvi školski septembar, u kom ponovo osetimo mamin stisak ruke i brižni pogled na leđima, miris nove školske torbe i suvog lišća, u onim danima pre no što počnu prve ozbiljnije kiše.  

Kao neko ko ima već 20 godina iskustva u radu sa udžbenicima, posmatrali ste i kako se Bukvar menjao kroz vreme. Iako ne suštinski, neke stvari su drugačije. I u Bukvaru, ali i u načinu na koji se učenju srpskog jezika i književnosti pristupa u mlađim razredima.

Kako rekoh – bukvar se i ponajmanje suštinski menjao. Ili, da parafraziram – menjali su ga više u svojim individualnim naporima pojedini kreativni autori no pisci nastavnih planova i programa po kojima krojimo udžbenike. Mnogo veće promene prolazili su sadržaji iz književnosti, jezika ili jezičke kulture. Ali prema mom mišljenju ni te promene nisu dovoljno značajne niti naročito korenite. 

Promene nastavnih programa bolje no išta drugo pokazuju koliko je škola, zapravo, konzervativna institucija koja se teško i nerado suštinski menja. Dobre novine su svakako vezane za veće poklanjanje pažnje sadržajima iz kulture izražavanja. Meni su takvi sadržaji u programu dragi i za njih uvek rado osmišljavam zadatke i aktivnosti u izdanjima koje uređujem. Verujem da ih i deca i nastavnici vole, jer se u njima, ukoliko su postavljeni na valjan način, podstiče kreativnost i stvaralački impuls. 

Nama je potrebno više časova srpskog jezika u školama – i bez tog temeljnog rešenja nema mnogo smisla govoriti o tome šta bismo i kako u programu menjali. Decu moramo učiti da čitaju i razumeju pročitano, da se izražavaju artikulisano u pisanoj i govornoj formi. To treba da budu kompetencije koje će većina poneti iz školskih klupa bez obzira čime se u životu kasnije budu bavili. Sa ovim brojem časova to je teško postići. U pitanju je, pored toga, identitetski stav prema sopstvenom jeziku i kulturi, a taj stav je najbolje izmeriv ukoliko se uporedi broj časova maternjeg jezika u Srbiji i u nekim drugim zemljama. 

Šta nam donosi novi Edukin bukvar?

Novi Edukin „Zanimljivi bukvar“ pisale su moje drage koleginice Ivana Juhas i Jasmina Ignjatović i zato i jeste napisan sa dubokim razumevanjem detetovih potreba, ali i potreba stvarne učionice. Obogaćen je nalepnicama i u tom smislu grafički deci dodatno privlačan. Sadrži različite boksove u kojima se nalaze preporuke za igre i aktivnosti koje podstiču učenje kroz koje se izlazi iz učionice u dvorište, tamo gde prvaci prirodno i pripadaju. Decu uči da istražuju jer podstiče upotrebu enciklopedija ili korišćenje interneta pri traženju informacija. 

U njemu se osmišljava stvaralački rad kroz razvijanje motorike i kreativnosti. Prepun je zadataka u kojima se uči kroz igru i koji su u funkciji opismenjavanja: lepe se nalepnice, rešavaju logički zadaci, rebusi, ukrštenice, zagonetke… Za svako slovo se iz „Zabavnog koferčića“ iseca prilog koji se savija prema priloženom uputstvu i lepi u svesku. U „Zabavnom koferčiću“ kao prilog su data i slova koja deca isecaju i koriste ih kao Slovaricu: sastavljaju reči i rečenice. Tako da – ja bih rekla da je u pitanju bukvar koji sa pravom u naslovu nosi epitet „zanimljivi“ i želim mu lep život u učionici.