Možda mislite da je reč deca množina imenice dete? Ali ne, nije!

Možda mislite da je reč deca zapravo množina imenice dete. Ali ne, nije!

Imamo imenicu (to) dete, što nas upućuje na pravilno razmišljanje da je dete reč srednjeg roda u jednini, kao, recimo, i (to) ime. Međutim, imenica ime ima množinu imena, a dete nema množinu deteta. Nikada nećemo reći: Zabole me glava od vriske tih deteta, Često poklanjam igračke detetima, Vidim deteta kako idu po kiši bez kabanice ili: Deteta, dolazite smesta ovamo! Umesto takve množine koja ne postoji koristimo uvek zbirnu imenicu deca.

Dakle, reč deca nije množina imenice dete, a i ne stoji u množini (mada vas nešto vuče da to pomislite, zar ne?).

Deca, kao i sve zbirne imenice, imaju samo jedninu jer označavaju skup.

– Deca, a jednina! Hm-hm! – možda i dalje sumnjate.

Ipak, imenica deca je, zapamtite, imenica ženskog roda u jednini. Dokaz za to je promena po padežima. Reč deca menja se isto kao sve imenice ženskog roda u jednini, recimo kao imenica žena – od žene, ženi, ženu, ženo, sa ženom, o ženi (pa tako i: od dece, deci, decu, deco, s decom, o deci).

Samo još da dopunim! Možda će biti lakše za pamćenje. Kad se pitate da li neka imenica ima množinu, stavite je u instrumental. Ukoliko je u instrumentalu nastavak -om ili -em, ta imenica ima jedninu. A ako je u instrumentalu -ama, -ima, to znači da je to množina. Kad tresnete vratIMA, znamo da su ta vaša vrata imenica u množini. Sečete makazAMA –znamo opet da je množina. Družite se s decOM – imenica deca je u jednini.

Piše: Violeta Babić, lektor u Kreativnom centru i autor tri zbirke jezičkih crtica, kao i Knjige za svaku devojčicu i Knjige za svakog dečaka.