„Ne“ faza i kako se protiv nje boriti

Koju reč najčešće govori dete između jedne i tri godine? Svaki roditelj će vam odgovoriti bez razmišljanja – to je reč „Ne!“

U bilo kojoj prilici, u bilo kakvim okolnostima, bez obzira na to šta zapravo želi, dete će reći „Ne“.

Zašto se ovo dešava?

Izmučeni neprekidnim, svakog dana stotinu puta ponovljenim „ne“ koje probija mozak, roditelji su uvereni da dete time testira granice njihovog strpljenja. A to, zapravo, nije slučaj.

U ovom uzrastu deca počinju da shvataju da i oni imaju želje. Međutim, vrlo često, njihove „želje“ uopšte nisu u skladu sa željama roditelja.

A tim svojim NE, na najjednostavniji način dete testira kolika je zapravo njegova nezavisnost. Stručnjaci za razvoj dece nazivaju ovo doba „periodom turbulencija“.

Dete već hoda samostalno, pokušava da govori, a proces izučavanja spoljašnjeg sveta prelazi u aktivnu fazu.

U njegovom mozgu se svake sekunde pojavi više od 700 novih neuronskih veza, a on mora da odluči kako će se nositi u svakoj situaciji. Sve ovo je veoma komplikovano. Jer s jedne strane dete želi biti nezavisno, a sa druge mu treba puno roditeljske ljubavi i podrške.

Kako izaći na kraj sa tim neprekidnim NE

Isključite iz svog rečnika pitanja poput„Šta želiš… (da jedeš, obučeš, poneseš)“
Ne bi trebalo da mu dajete beskrajan izbor. To štetno deluje na dete. Izbor uvek treba biti ograničen. Na primer: Umesto da ga pitate šta želi za ručak, samo mu recite da postoje dve mogućnosti – špageti ili pileća supa. „Želiš li za ručak špagete ili supicu?“ I kraj.

Umesto da kažete: „Hoćeš li da skloniš svoje igračke?“, recite, „Možeš da skloniš igračke sada ili kad završimo užinu! Šta si odlučio?“

Ako dete pokušava da dobije druge opcije, ostanite čvrsti. „Postoje samo dve mogućnosti – izaberi.“

Ovo će vas održati u ravnoteži – dete će osećati da kontroliše situaciju, a mama i tata će pokazati da razumeju.

Ova taktika ima jednu veliku prednost – uklanja klasičnu grešku davanja širokog izbora zbog koje roditelji ulaze u beskrajne pregovore.

Pokušajte da preusmerite pažnju – otpevajte privlačnu pesmu ili se našalite. Mamino i tatino neočekivano ponašanje može navesti dete da umesto „ne“ kaže „da“.

Kad se razveselila, malo je verovatno da će se setiti zašto je tako kategorično govorila „ne“ samo jedan minut ranije.

Koristite prave reči. Naučnici sa Univerziteta u San Dijegu došli su do zaključka da ako roditelji zatraže pomoć svog deteta, ono će mnogo bolje reagovati na imenice, nego na glagole.
Zato je bolje da, kad tražite pomoć kažete: „Da li želiš da danas budeš moj pomoćnik?“ umesto: „Želiš li da mi pomogneš?“

Ne govorite „ne“ bez razloga.  Važno je naučiti svoje dete da njegovo „ne“ ima alternative. Na primer, da. Nije isključeno da koristi „ne“ jer ga čuje prečesto i u svakoj prilici u svom svakodnevnom životu. Zato pokušajte da koristite što je manje moguće „ne“ i zamenite ga drugom rečju.

Kladite se na humor. Da reč „ne“ ne bi postala automatski odgovor na svako pitanje koje postavite detetu, koristite humor. Na primer, nudite nešto korisno i ukusno, a ono kategorički odbija da to pojede.

Postavite mu smešno pitanje: „Šta misliš da bi rekla ptica da je pitaš: Da li voliš crve?“. Dete će vam odgovoriti, logično, sa „da“, a vi onda pitajte: „A šta ti kažeš kad te pitaju da li volite sendvič sa jajima?“

Dete koje je već zadovoljno sobom, reći će da.

Naučite dete da prepozna svoja osećanja. Ovo je takođe vrlo važno. Pokušajte svaki put kada se dete očajnički opire, da mu objasnite šta tačno doživljava. „Veoma si ljuta jer nisi dobila lizalicu koju si želela. Ali danas si jednu već pojela, a ja moram da brinem o tvom stomačiću.“

Ako svaki put kada dete doživi tantrum, vi objasnite šta tačno doživljava, ono ima šansu da samo počne da upoznaje svoja osećanja i bolje ih kontroliše.