Ne treba brinuti za Doroteja. Plaše plava pohabana odela iza kojih se ne ume pročitati – detinjstvo

Kad bi u nekoj fiktivnoj drami, iznebuha, na poziv svih koji su ovih dana izgovarali njegovo ime, Dobrilo Nenadić fizički oživeo ‒ a duhovno je živahan stalno ‒ i bio gost na jednoj, recimo, književnoj večeri, na Kolarcu, na primer, sigurna sam da bi retko ko svratio. Razlog je jednostavno saglediv ‒ udruženje policajaca koje je skrenulo pažnju na delo srpskog pisca dvadesetog veka nije čitalo ono što je Nenadić napisao, jer da jeste, ne bi skretalo pažnju na njega na ovaj način.

 

Mnogi ozbiljni poznavaoci jezika i književnosti uglavnom su odlučili da ovoj temi ne pridaju mnogo značaja, podrazumeva se i zašto, ali kako su se neki od njih ipak usudili da ovaj prećutni dogovor prekrše, možda ih treba slediti, ne da bi se odbranio jedan pisac, već da bi se odbranila jedna misao.

Da bi se ta misao razumela, treba razumeti kako se javila ideja ‒ i kome ‒ da se književnost brani od jednog pisca, i da se đaci brane od književnosti. U dopisu koji sadrži brojne jezičke greške skrenuta je pažnja na sumnjivi tekst što donosi lascivne i, navodno, moralno neadekvatne ukrase, a oni mogu biti oštar nož mladom čoveku u trenucima dok se priprema za život. Šta je pretpostavka ovakvog iskaza? Raskošan svet književnog teksta, naročito jednog cenjenog i nagrađivanog romana, svodiv je na nekoliko detalja koji nisu nužno refleksija piščeve poetike, ne čak ni filozofije glavnog junaka ‒ iza čijih se rebara pisac sakrio ‒ već jedne perspektive koja se ukršta s drugim tačkama gledišta. Dakle, glavna žila ovog iskaza sugeriše da je autor dopisa slabašan hermeneutičar i da ne poznaje osnovna pravila tumačenja književnog teksta. Međutim, ono što taj autor dalje ne zna ‒ nema više mnogo veze s književnošću, već sa životom i zato bi dvorana u kojoj Dobrilo Nenadić danas govori ‒ bila skoro prazna, jer nisu se neuki mislioci zainteresovali za književnost, pa književnost popravljaju, već su nezainteresovani za život, pa ga kvare.

Zato je važnije pitanje: kome se ova ideja javila, i odgovor treba tražiti ‒ ne u određenom zanimanju ili struci, već u tipu ličnosti, jer se javnost podelila ne u skladu sa svojim obrazovanjem, već sa onim što u sebi nosi. Tako su dopis podržali i vrlo učeni ljudi, neki od njih su profesori humanistike, te bi snishodljiv odnos prema njima proizveo dalje nerazumevanje, ako bi, uopšte, iko ikog ‒ želeo da shvati.

U ovom dopisu ‒ zapravo ‒ krije se skoro nagonski impuls da se obezvredi plemenita misao, jer u dopisu nijedne plemenite misli ‒ nema, a nema je zato što ovim impulsom koji je potekao kao magma vlada jedna neobična zakonitost: životom se ne treba baviti, jer je život prljav. Kako izvodimo ovaj zaključak? Tako što čitamo pretpostavke ‒ pisac je loš, jer govori o lošem u ljudima, time podstiče na loše i čini svojevrsno zlo. Treba provoditi vreme ne bi li se odbacile ovakve misli i ne bi li se čitaocima ‒ u ovom kontekstu: mladim ljudima ‒ život predstavio u drugačijem svetlu. Međutim, problem s takvim svetlom je što se ispod njega čkilji i ne vidi dobro, a ne vidi se ono što krivudavi um ne razabire nasilu ‒ modernom vaspitanju, danas, nedostaje strpljenje.

Simpatični policajci koji su se okomili na jedan nesalomivi književni duh ne razumeju strukturu pažnje koja je neophodna da bi se razumelo umetničko delo i ‒ jedno dete, jer onako kako su razumeli Doroteja, a nisu mu se ni primakli, pokušaće da razumeju one koje od književnosti brane ‒ svoju decu. Pošto pretpostavljaju da je ovaj roman satkan od tek nekoliko grubih reči, šta li takvi ljudi rade onda kad čuju da njihovo dete možda izgovara nekoliko bilo kakvih reči u kojima mogu naslutiti tek obrise značenja? Proteruju ga iz svog emotivnog doma i zaključavaju vrata, ili pišu dopise ispod kojih se ni ne potpišu?

Ovaj zanimljivi događaj koji je principijelno pokušao doskočiti onom što mu je ostalo mimo šaka, pokazao je ‒ i možda je to dobro ‒ duhovnu skromnost i skoro bedu nekih naših sagovornika. Kad pomislimo da smo sačuvali kakav-takav poredak i razumeli gde je kome mesto, za katedrom ili s oružjem, pojavi se neko ko sliku pokvari, pa potvrdi da je biti nepažljiv ravno tome da se bude strašan i grub, da se drugi toliko poseče, da se krv ni ne primeti.

Zato ne treba brinuti za Doroteja, na njega je književni oreol odavno stavljen. Plaše plava pohabana odela ispod kojih se ne ume pročitati ‒ ne visoka književnost, već detinjstvo.