Opet je proleće – priča o odlasku

Kad deca pišu, to je uvek iz srca. Ovaj sastav jedan je od nekoliko koje nam je poslala nastavnica srpskog jezika, a pisala njena, sada već bivša učenica, Nađa Katrinka. Nađa je sad prvi razred srednje škole i još je u kontaktu sa svojom nastavnicom iz osnovne škole, koja joj šalje teme i inspiraciju za pisanje.

Ovaj sastav govori o odlasku (iako skriveno), za koji mnogi mladi ljudi, deca, veruju da je jedina opcija.

Foto: Canva
Opet je proleće

Sa prolećem je počelo nešto da cveta u meni. Nešto prelepo. Nešto što me tera da izađem napolje. Da, to možda zvuči obično, ali u poslednje vreme mi je to jedini beg od realnosti. Uvek sam imala potrebu da bacam sebe u neki neistraženi svet, svet misli. Stoga svaki dan izađem i šetam po gradu, čak i kad je pun ljudi. Slušam muziku sa obe slušalice u ušima, pojačane do kraja i razmišljam kako me nije briga za ljude oko mene – oni ne postoje. Postoji ulica, nebo i moje neukrotive misli.

Definitivno osećam proleće jer se prvo nazire u meni, osećam lakoću u hodu, svežinu, osećaj kao da nešto cveta unutar mene guši me i tera da dišem duboko u isto vreme. Imam specifičnu vezu sa ovim dobom. Ovo doba su obeležile mnoge lepe stvari, period jednog predivnog prijateljstva, uspomene iz detinjstva i godišnje doba u kom sam rođena. To prijateljstvo je bilo jedno od najlepših perioda mog života, lutanje do kasno u noć, pevanje pesama na ulici i jurcanje po kiši. Sve me asocira na to proleće 2017. godine. Odlazak na prvi trening, kasnije i prvo takmičenje.

Kako dani odmiču sve više uspomena vidim pred očima. Hodam parkom i vidim moju mamu kako mi pravi venac od belog cveća koje izgleda kao vodopad. Pravi ga i za Lakija i on ceo put do kuće šeta mirno, da bi ga kad se vratimo kući izgrizao venac oko vrata u znak protesta. Čujem zvukove ptica koje su me budile rano ujutru dok sam bila mala. Osećam se slobodno kao jato golubova koji kruže iznad centra koje volim dugo da posmatram. Čekam da procvetaju ruže, đurđevci i zumbuli kako bih znala da uskoro dolazi imendan moje najomiljenije osobe na svetu, a potom i moj rođendan.

Osećam se živahno, još uvek šetam ulicama koje oživljavaju mnoge uspomene. Ono diše kroz mene, leči me. Leči me svojom blizinom. Posmatranje rasutih tempera po nebu je ono što će me spasiti od ove realnosti. Bledi oblaci su razmazani po lilavom nebu. Izgleda kao da nebo cveta. Puštam da vetar obriše ovu suzu sa mog lica. Nije me briga što je trg pun ljudi. Odlazim do moje najdraže građevine na celom svetu. Prolazim pored sinagoge i gledam svaki detalj na njoj i način na koji se mladi mesec izdigao iznad nje. Bože, kako izgleda sitno i daleko! Ispred sinagoge se nalazi spomenik stradalim Jevrejima. Pada mrak i lampe obasjavaju dvorište. Unutar nje je upaljeno svetlo i izgleda kao da gori iznutra. Posmatram savršeno precizne šare po kupoli i zidovima, posmatram mozaik na staklima i zamišljam sebe na ovom istom mestu za deset godina kako bežim sa drugog kraja sveta samo da osetim uzdah svog grada koji se toliko razlikuje od ostatka ove Zemlje.

Prolazi mi kroz glavu kako je lepo što dišem. Koliko je lepo što me moja unutrašnjost ne guši. Koliko sam ponosna na ono što cveta u meni! Daje mi snage za opstanak. Daje mi da vidim samo lepo i čisto jer se trenutno tako osećam sa sobom. Još uvek se borim. Borim se sa činjenicom da danas-sutra sve u meni može uvenuti tvojim odlaskom, da ovo proleće možda neće biti naše. Opet je proleće, a tebe možda neće biti tu.

N. K.