"Plišano" vaspitanje

Dete proglasiše carem.

Ujedinjene nacije još 1956. godine staviše ga na tron. Dete na presto, a roditelj i nastavnik u službi ostvarenja svih njegovih prava. Prava nisu sporna, sporan je način na koji se sprovodila dobra zamisao. Kada je način pogrešan, rezultati su loši, pa i najplemenitija ideja propada. Nažalost, dok umire ideja, stradaju i ljudi – smatra Milica Novković, autor knjige “Porodični bukvar”. To što nije dobro, kaže, u našu zemlju stiglo je devedesetih godina dvadesetog veka iz materijalno razvijenog sveta.

Prinuda je anatemisana u vaspitanju.

Predlaže se blaga prinuda, blaga kazna. Moram priznati da mi tada nije bilo jasno šta se podrazumeva pod blagom prinudom. Danas razumem da je to vrsta negativnog uslovljavanja koja isključuje telesno i psihičko kažnjavanje, a dozvoljava uskraćivanje svega čime se dete nagrađuje kada je poslušno. Brzo sam razumela da su i blaga prinuda i pozitivna uslovljavanja, kazna i nagrada, štap i šargarepa, u stvari, autoritarna vaspitna sredstva stara koliko i čovek – kaže Milica i dodaje da tradicionalna porodica nije znala za kupovinu deteta.

– Pre samo nekoliko decenija, u našu tradicionalnu porodicu ugnezdili su se autoritarni modeli praveći haos nepoznat tradicionalnoj porodici. Otac, žena, dete, svako uspostavlja svoj sistem vrednosti. Svako bi mogao da osnuje svoju porodičnu stranku jer svako ima neke svoje interese koje brani i ne boji se da ih brani, jer je batina i zakonom zabranjena. Prinudu u klasičnom smislu zamenjuje blaga prinuda, koja nije ništa drugo nego kažnjavanje oduzimanjem materijalnih zadovoljstava na koje su navikli članovi porodice.

Pored blage prinude, uvedena je i plišana prinuda u vidu kupovine čoveka, prezaštićavanja od rada, reda i života. Najjača prinuda klizi sa ekrana i takođe je plišana jer deluje indirektno. U takvoj porodici svako se bori da ostane na vrhu piramide, ne shvatajući da je ona već srušena. U tom otimanju za vrh nepostojeće piramide prava je klizavica. Svako želi da bude gazda, da ga drugi služe, da mu drugi kupuju sve što poželi. Osnovni red nepoznat je savremenoj autoritarnoj porodici – zaključuje Milica Novković.

Pet autoritarnih vaspitnih modela

– Prvi od pet autoritarnih vaspitnih modela jeste nagrađivanje deteta, tačnije njegovo uslovljavanje: ako uradiš ovo, dobićeš ono.

– Drugi je kažnjavanje, prinuda bilo koje vrste. To može da bude i batina, iako je zakonom zabranjena, a može i ucena: aha, nisi to uradio, onda nećeš dobiti obećanu nagradu.

– Treći vaspitni model je prezaštićavanje deteta od rada: neka, sine, mama će; škola ti je teška, ajde lepo preko veze da dobiješ dobru ocenu. Deca, prezaštićena od rada, reda, života, postaju užasna, pa mi roditelji često govore: „Ne mogu mu ništa, valjda će, kako raste, biti bolje.“ Znači, puštamo da sve ide anarhično, a kada vreme prođe i dete postane agresivno i pohlepno jer ga stalno uslovljavaju, lenjo telom, nesvesno, bezosećajno, roditelji kažu: „Ma kako, sve sam mu dao, a on meni tako vraća.“

– Četvrti model je verbalizam, prazne reči, kada od nekoga tražite da bude moralan, pošten, dobar, vredan, ali u nemoralnim, autoritarnim uslovima. To su prazne reči, ono čuveno: ajde, sine, lepo da razgovaramo! Skrenete detetu pažnju na to da nemate novca, a ono vam opet traži, ili da već ima 12 godina, a ništa ne radi u kući. Dete vas, naravno, ne razume jer ste ga do juče prezaštićavali, donosili mu hranu u krevet, puštali da ništa ne bude kako treba.

– Peti model je zloupotreba, ali imitatorskog oblika učenja. Tu se misli na zloupotrebu koja je najjača u negativnim virtuelnim i auditivnim sadržajima. Upotreba bi bila kada dete imitira dobre stvari, ali današnja porodica je u kandžama virtuelne i auditivne stvarnosti koja nudi potpuno negativne sadržaje, i jasno je da je to imitiranje nakazno.

Treba sesti sa decom, ispisati sve moguće poslove, neka i najmlađi član bira šta će da radi.

Osnovni principi stvaralačkog vaspitanja
  • Poželjno je da dete do sedme, a još bolje do dvanaeste godine, bude zaštićeno porodičnom matricom tako što će agresivni mediji biti pod kontrolom roditelja. Znamo da je roditelju nekad lepše i lakše dok dete mirno sedi i pohlepno guta sve što nude mediji. Samo ljudi koji nemaju znanje, nemaju ni odgovornosti.
  • Prinuda i sve vrste uslovljavanja moraju zauvek nestati kao sredstva vaspitanja dece. Time se potpuno stvaraju pozitivni emocionalni uslovi za razvoj pozitivnih emocija kod dece.
  • Primeniti principe stvaralačkog vaspitanja u porodici znači nadgraditi učenje imitiranjem, učenjem, samoradom – kroz koje će dete spoznati sve svoje izvorne nagone. To znači da dete sve radi samo, a roditelj podstiče samorad deteta.
  • Bezuslovno čekajte da dete samo obavi posao.
  • Centralno mesto u stvaralačkom vaspitanju zauzima stvaralačka demokratija čiju srž predstavlja samorad, samoučenje, samoobrazovanje, rad u odsustvu autoritarnosti.
  • Greška koju načini dete nije razlog za kaznu. Kazna ne postoji. Nagrada kao pozitivno uslovljavanje takođe je isključena, jer podstiče pohlepu i rad bez ljubavi.
  • Roditelj je po prirodi stvari vodič svome detetu.
Milica Novković, “Porodični bukvar”