Nedavno smo objavili intervju u kojem stručnjak iz oblasti psihologije predlaže da se nasilna deca u školama obuku u fluorescentne prsluke „da ih svi prepoznaju kao takve“. Predlog je izazvao burne reakcije, ali i podršku dela pratilaca koji kažu: „Pa dobro, ali šta drugo da radimo kada su nam ruke vezane?“
Podaci su, istina, alarmantni – u više od 80% škola u Srbiji skoro dve trećine dece doživelo je neki oblik nasilja. To nije statistika, to su naša deca. I kada svaki dan čitamo o novim slučajevima, kada nastavnici gube volju za rad, kada roditelji žrtava ne znaju kome da se obrate – očajnički tražimo brza rešenja.
Ali upravo zato što je problem ozbiljan, moramo biti odgovorni u pristupima koje predlažemo. Posebno kada dolaze od stručnjaka.
Zašto fluorescentni prsluk nije rešenje – već deo problema
Hajde da razmotrimo šta se zapravo dešava kada dete stavimo u „prsluk sramote“:
1. Stvaramo trajnu etiketu
Sećate se onog deteta iz vašeg razreda koje je imalo nadimak? „Ćora”, „Smrdljivi“, „Debeli“? Kako se završila njegova priča? Deca su brutalno dobra u etiketiranju. Kada mi, odrasli i autoriteti, zvanično proglasimo neko dete „nasilnikom“, ne dajemo mu šansu da postane nešto drugo.
Istraživanja o „teoriji etiketiranja“ u kriminologiji i psihologiji pokazuju da kada društvo označi nekog kao prestupnika, ta osoba počinje da se ponaša u skladu sa očekivanjima. To se zove samoispunjavajuće proročanstvo. Dete u fluorescentnom prsluku nije „dete koje je pogrešilo i može se promeniti“ – to je „nasilnik“. I ono će nastaviti da bude nasilnik, jer smo mu upravo to rekli da jeste.
2. Zanemarujemo uzrok i fokusiramo se na simptom
Dete koje vrši nasilje nije „loše“ dete. To je dete u problemu. Iza svakog nasilnog ponašanja stoje razlozi:
– Trauma koju doživljava kod kuće
– Zlostavljanje od strane roditelja ili starije braće/sestara
– Neprepoznati ADHD, disleksija ili drugi razvojni izazovi zbog kojih se oseća neuspešno
– Nedostatak veština za upravljanje emocijama
– Učenje nasilnog ponašanja kao jedinog modela rešavanja konflikta
Zamislite da je dete nasilno jer ga otac tuče svake večeri. Mi mu stavimo fluorescentni prsluk, svi ga gledaju kao čudovište, vršnjaci ga izbegavaju… a ono te večeri opet dobija batine. Da li smo rešili problem? Ne. Da li smo detetu učinili gore? Apsolutno.
3. Narušavamo osnovni terapijski princip
Svaki psiholog uči već prve godine studija: terapijski odnos se zasniva na poverenju i bezbednosti. Kako očekujemo da dete potraži pomoć psihologa ili pedagoga kada je javno poniženo od strane sistema?
Fluorescentni prsluk šalje jasnu poruku: „Nisi deo naše zajednice. Ti si problem.“
A onda kažemo: „Sada pričaj sa psihologom o svojim osećanjima.“
Vidite nelogičnost?
4. Što je najgore – to funkcioniše kontraproduktivno
Sva istraživanja pokazuju da kazne zasnovane na sramoćenju povećavaju agresivno ponašanje. Zašto? Jer:
– Povećavaju bes i osećaj nepravde kod deteta
– Uništavaju empatiju (kako da osećam sa drugima kada niko ne oseća sa mnom?)
– Eliminišu motivaciju za promenu („već sam obeležen, šta god da uradim“)
– Stvaraju sekundarne traume
„Ali šta da radimo? Nemamo resurse!“
Čujem ovaj vapaj i on je legitiman. Zaista nemamo dovoljno psihologa u školama. Roditelji često beže od odgovornosti. Nastavnici su preopterećeni i bespomoćni.
Ali – i ovo je ključno – nedostatak dobrih rešenja ne čini loše rešenje dobrim.
Niko ne kaže da treba da ignorišemo nasilno ponašanje ili da budemo „meki“. Ali postoje načini da budemo odlučni BEZ javnog ponižavanja:
Šta zaista funkcioniše:
1. Jasne posledice – ali privatne
Dete koje čini nasilje mora imati posledice: gubitak privilegija, dodatni rad u školi, strožiji nadzor. Ali to ne mora biti javna predstava. Posledice mogu biti efikasne bez stigme.
2. Restorativna pravda umesto kazne
Umesto „ti si loš, evo ti prsluk“, pristup je: „Šta si uradio? Kako se druga osoba oseća? Kako ćeš to popraviti?“ Time dete učimo:
– Odgovornosti za posledice
– Empatiji prema drugima
– Veštinama rešavanja konflikta
3. Individualni plan intervencije
Svako nasilno dete treba procenu: zašto se ponaša tako? Šta mu treba? I onda:
– Rad sa porodicom, ako je problem tamo
– Trening socijalnih veština
– Provera za neurološku/psihijatrijsku podršku ako je potrebno
4. Obuka SVIH odraslih u školi
Dok čekamo da dobijemo više psihologa, možemo:
– Obučiti nastavnike za prepoznavanje ranog nasilja
– Dati im alate za intervenciju u učionici
– Učiti ih kako da prepoznaju decu u riziku
– Ojačati školske timove koji se bave ovim problemima
5. Prevencija, prevencija, prevencija
Programi socijalnog i emocionalnog učenja za SVU decu su početak. Kako prepoznati i imenovati emocije? Kako rešavati konflikte bez nasilja? Kako tražiti pomoć? Kako biti pristojan svedok nasilja? Svemu ovome možemo učiti decu na ČOS-u, na časovima građanskog vaspitanja, pa i ukrasti malo od nastave. Jer se zna šta je preče.
„Ali te stvari traju dugo, a nama treba brzo rešenje!“
Upravo to je problem. Tražimo magični štapić koji će preko noći rešiti duboko ukorenjeni društveni problem. I kada neko ponudi „brzo rešenje“ – fluorescentne prsluke – zvuči primamljivo jer je VIDLJIVO. Svi će videti da „nešto radimo“.
Ali to što nešto IZGLEDA kao akcija ne znači da JE efikasna akcija.
Zamislite da vam lekar kaže: „Imate upalu pluća, ali antibiotici deluju sporo. Umesto toga, stavićemo vam blistavu nalepnicu na čelo da svi znaju da ste bolesni. Osećaćete se grozno, ali bar će svi videti da radimo nešto.“
Besmisleno, zar ne? Pa ipak, to je ono što predlažemo za decu.
Stručna odgovornost
Posebno me zabrinjava što ovaj predlog dolazi od stručnjaka iz oblasti psihologije. Ne očekujem savršenstvo ni od koga, pa ni od profesionalca, ali očekujem osnovno pridržavanje etičkih principa struke.
Kada stručnjak javno preporučuje pristup koji je u direktnoj suprotnosti sa osnovnim principima, to nije „hrabrost da se kaže ono što drugi neće“. To je neodgovorno.
Zaključak
Nasilje u školama je ozbiljan problem koji zaslužuje ozbiljna rešenja. Ne zaslužuje „efektna“ rešenja koja dobro zvuče u naslovima ali čine više štete nego koristi.
Deca koja vrše nasilje nisu čudovišta. To su deca koja ne znaju bolje, koja su u bolu, koja su uznemirena ili traumatizovana. To ne opravdava njihovo ponašanje, ali objašnjava ga. I samo kada razumemo ZAŠTO dete čini nasilje, možemo stvarno promeniti to ponašanje.
Fluorescentni prsluk neće naučiti dete empatiji. Neće izlečiti njegovu traumu. Neće mu dati veštine za bolji život.
Ali može ga označiti doživotno.
I to ne smemo dozvoliti. Ne u ime „rešenja“, ne u ime frustracije, ne u ime ničega.
Jer ako mi, odrasli, ne možemo zaštititi dostojanstvo SVE dece – i onih koja su žrtve i onih koja vrše nasilje – onda smo zakazali u svojoj osnovnoj ulozi.
Ovaj tekst je napisan kao odgovor na nedavno objavljen stav stručnjaka o pristupu nasilju u školama. Napisala ga je osoba duboko zabrinuta za našu decu – svu našu decu – i za pravac u kome kao društvo idemo kada prihvatimo da je javno ponižavanje legitimna odgojna mera.












Napišite odgovor