Profesor Srđan: Ako je značaj gradiva umanjen, šta je onda najvažnije u našem radu sa učenicima?

Kako dopreti do nekog čiji je posao da dopre do drugih? Kako dopreti do nekog ko je zbog navedenog najčešće vrlo zatvoren za drugačije ili nove poglede? Drage kolege, kako da doprem do vas?

Želim da podelim sa vama svoju veru da baš mi možemo popraviti mnogo toga sada i ovde ako prihvatimo realnost ovog trenutka. Svet se u nekoliko prethodnih decenija promenio više nego u nekoliko prethodnih milenijuma u sektoru u kom mi radimo. A to je distribucija znanja.

Da bi se dotični postupak odvijao kako treba u smislu kvaliteta, Ministarstvo prosvete zapošljava više fakultetski obrazovanih ljudi nego bilo koja druga institucija ili kompanija. A ti obrazovani ljudi koji su odabrani da rade sa decom i u korist dece smo mi. Mi smo odabrani za ovaj odgovorni posao oblikovanja ljudskih duša.

Ne znam kakva i da li Ministarstvo ima neka očekivanja od mene, ali moja su velika. Kada sam već odabran za ovaj lepi zadatak ja želim da dam svoj doprinos. Napominjem i to da je za decu koja su ugrožena u matičnim porodicama angažovan predavač u ovoj proširenoj porodici koju zovemo škola – svetlo na kraju dugog i mračnog tunela. Pozitivni uzor koji može gubitničku priču pokrenuti u suprotnom pravcu.

Vratimo se na znanje. Da bi sve bilo zanimljivije, ono se danas deli besplatno. Aleksandrijska biblioteka je konačno demokratizovana i sada je svima i u svakom trenu dostupna. Samim tim, škola je izgubila deo svoje magije – nismo više čuvari stepenica koje vode do raja.

Ovakav razvoj događaja je moguće tumačiti na dva načina: a) „strašno strašno“ ili b) „hvala Bogu“.

S obzirom na to da je reku života nemoguće preokrenuti u prošlost ja biram pod b) i tvrdim da odnos između škole i interneta podseća na odnos između slikarstva i fotoaparata. Kada su izrađene prve fotografije slikari su slavili jer nisu više morali da slikaju samo portrete, već su mogli da krenu u lov na suštinu.

Predlažem da učinimo isto. I zbog nas i zbog dece.

Hajde da se manje bavimo ispunjavanjem forme, a više samom suštinom.

Ako je već umanjen značaj gradiva, šta će onda zauzeti centralnu poziciju u našem radu sa učenicima?

Po mom skromnom razumevanju to bi mogla biti životna filosofija. Na prvom mestu zahvalan odnos prema sopstvenom i životu u opšte. Zatim prihvatanje odgovornosti za sebe. Onda odnos prema bližnjima, to jest Ljubav u najširem smislu. Ovo je dosta da današnja deca izrastu u uspešne ljude i to u suštinskom smislu. Kada kažem „suštinskom“, mislim na to da izrastu u psihički zdrave i funkcionalne odrasle osobe koji žive u miru sa sobom i drugima i uzimaju aktivnog i konstruktivnog učešća u životu zajednice kojoj pripadaju.

A vi sad dragi moji mislite „Ali mi nismo školovani za filosofiju!“. U pravu ste. Na sreću – lako je. Prosto primenimo isti ovaj program prvo na sebi: prihvatimo sebe takve kakvi smo. Prihvatimo svoj život kakav god da je sa punom zahvalnošću. Prihvatimo punu odgovornost za sopstvene postupke prema sebi, svima i svemu. Oprostimo bližnjima što smo sebe uznemiravali zbog njihovih nepromišljenosti.

Kada sve ovo uradimo najveći deo posla je već obavljen. Dečica su pametna i osetljiva. Ona će nesvesno reagovati na naše angažovanje i krenuće da se ponašaju drugačije, prvo prema sebi a zatim prema svemu oko sebe.

I onda nam ostaje onaj najlepši deo – da rastemo zajedno sa njima 🙂

Autor: Srđan Plavšić