Radioničarski rad na ČOS-u – konkretni primeri i zašto je važan

Čas odeljenskog starešine ima za cilj da podstakne socijalni razvoj učenika kao i sposobnost za saradnju i za timski rad. Ovi časovi se održavaju jednom u toku nedelje a svaki nastavnik u skladu sa Školskim programom kreira sadržaje za ove časove. I to u skladu sa potrebama kako učenika tako i odeljenja u celini.

Foto: Canva

Uloga nastavnika sem izvođenja nastavnog procesa je veoma važna u smislu obavljanja funkcije razrednog starešine. U životu svakog učenika odeljenski starešina je veoma važna ličnost. To se posebno ogleda u mlađim razredima osnovne škole.

Na času odeljenskog starešine je najčešće zastupljen radioničarski rad, jer se u praksi pokazao kao najbolje rešenje. S obzirom na to da predstavlja oblik interaktivnog rada u kome svi učestvuju u procesu razmene i učenja, sasvim je razumljivo zašto je ovakav način rada veoma popularan. Radioničarski rad se odvija kroz razne igrovne aktivnosti koje su osmišljene prema modelu doživljajnog ili iskustvenog učenja. Ovakav način rada je rado prihvaćen kod učenika kako onih u mlađim razredima, tako i kod starijih učenika. Cilj svake radionice je da se razvije međusobno uvažavanje, pozitivna klima i da se stvori osećaj kako pripadanja tako i odgovornosti.

Na času odeljenskog starešine su najčešće zastupljene edukativne radionice.
Kroz ove edukativne radionice deca stiču određena znanja i veštine. Uče da izražavaju emocije, da proširuju saznanja o sebi i drugima kao i o odnosima sa drugima što je veoma bitno. Radionice im takođe pomažu kako bi bolje razumeli konfliktne situacije i istovremeno usvojili određene strategije za njihovo rešavanje.

Pravila radioničarskog rada na času odeljenskog starešine

Izuzetan efekat se postiže ukoliko učitelj i učenici zajedno definišu pravila ponašanja. Takođe je važno da ta pravila budu negde jasno istaknuta kako bi se učenici povremeno podsetili i kako bi ih poštovali.

Pod osnovnim pravilima se podrazumeva sedenje u krugu, jer na taj način svi u grupi imaju ravnopravan položaj. Nema posmatrača, svi su učesnici. Nema podsmeha, pažljivo slušamo druge i međusobno se poštujemo.

Ono što je specifično za radioničarski rad je da se saznanje odvija kroz igru i da nema gotovih rešenja. Do rešenja se dolazi otkrivanjem i saznavanjem. Uloga učitelja je da usmerava i da neguje pozitivan pristup, naglašavajući sve ono što je dobro i pozitivno. Izuzetno je važno da učitelj stvori atmosferu prihvatanja i poverenja. Što je učitelj empatičniji deca se osećaju sigurnijom i prihvaćenijom

Da li čas odeljenskog starešine utiče na jačanje samopouzdanja i samopoštovanja kod dece?

Neretko se dešava da deca koja imaju problem u ispoljavanju osećanja osveste to upravo na ovim časovima. Kasnije uz pomoć učitelja nadograđuju samopouzdanje. Za decu sa manjkom samopouzdanja i samopoštovanja čas odeljenskog starešine je veoma važan. Oni na ovim časovima mogu najbolje da se izraze i da se izgrađuju tokom vremena.

Porodica bi trebala da igra glavnu ulogu kada je u pitanju razvoj samopouzdanja i samopoštovanja kod dece. Tokom odrastanja samopouzdanje ima manje padove i uspone tako da u formiranju samopouzdanja kod dece škola ima veoma važnu ulogu.

Ulaskom u grupu deca upoznaju drugu decu i zbog toga vrlo često dolazi do gubitka samopouzdanja ukoliko isto nije utemeljeno u krugu porodice. Časovi odeljenskog starešine imaju posebnu ulogu u jačanju samopouzdanja. A svakako nije zanemarljiva ni svakodnevna interakcija koju učitelj ostvaruje sa učenicima.

Foto: Canva

Vrlo često se dešava da se među decom javlja borba za prevlast, jer postoji rivalstvo. Postoje učenici koji imaju potrebu da se nameću kao „vođa grupe“ Postoje i oni drugi koji su spremni da se potčine „vođi“ kako bi zadobili njegovo poverenje i simpatije. U mlađem školskom uzrastu retko se sreću deca koja su neutralna, odnosno učenici koji se ne nameću kao vođe, ali koji ne bi ni da imaju ulogu potčinjenog. Iz tog razloga je veoma važno naći balans među decom i usmeriti ih da i sami uvide šta je samopouzdanje a šta bahato ponašanje i nevaspitanje.

Svakako treba imati na umu da deca koja najčešće ispoljavaju agresiju su upravo deca koja najviše čeznu za ljubavlju i toplinom. Pogrešno je takve učenike kažnjavati, jer su to najčešće deca koja vape za pažnjom i nežnošću. Čas odeljenskog starešine je idealna prilika da se kroz neposredan rad sa decom dođe do njihovih najtananijih osećanja, da im se pruži pomoć, podrška i oslonac.

Radionice za razvijanje samopouzdanja i samopoštovanja

Primer radioničarskog rada na ovim časovima su zanimljive radionica koja podstiču razvoj samopouzdanja i samopoštovanja kod dece. One koje su se u praksi pokazale kao najdelotvornije su: „Reci nešto o meni“ i „Video sam nešto posebno.“ Pravila su unapred utvrđena i stoje istaknuta u učionici.

Reci nešto o meni

Učenici posedaju u krug licem okrenuti jedni prema drugima. Svaki učenik ima kod sebe olovku i papir na kome je zapisao svoje ime. Učitelj je ravnopravni učesnik u ovoj igri. Nakon razgovora o tome šta kod sebe volimo a šta ne, zadatak učenika je da papir sa svojim imenom pruži drugu do sebe. Na taj način svako dete dobija papir sa imenom druga ili drugarice koji se nalazi sa njegove leve strane. Učenik čita ime sa papira a zatim zapisuje nešto lepo o tom drugu, odnosno drugarici. Najčešće su u pitanju dečja zapažanja nakon razgovora sa početka radionice.

Na taj način deca sama dolaze do zaključka da ne postoji baš niko za koga se ne bi mogla naći lepa reč ili neka pozitivna osobina. Kada su završili dodaju papir drugu koji se nalazi sa desne strane, a preuzimaju papir od druga koji se nalazi sa leve strane. Postupak je isti, samo je na papiru ime drugog deteta. Na kraju kada se obiđe ceo krug dete dobija papir sa svojim imenom na kome su zapisane sve njegove pozitivne karakteristike. Čitajući ono što su drugari zapisali o njima dečja lica se ozare, jer postaju svesna kako ih doživljavaju ostali.

Ova radionica se pokazala kao izuzetno dobra u praksi, jer čitajući šta su drugi zapisali o njemu dete dobija na značaju i oseća se prihvaćenim u grupi. Samim tim dolazi do osnaživanja samopouzdanja kod svih, a posebno kod one dece koji se na neki način osećaju izopštena iz grupe.

Video sam nešto posebno

Ova je takođe primer radionice koja vodi ka jačanju samopouzdanja, a koja je kod dece rado prihvaćena. I ovde je pravilo da svi posedaju u krug i da su licem okrenuti jedni prema drugima. Poštuju se unapred dogovorena pravila koja podrazumevaju da se ne prekidaju sagovornici, da nema podsmeha i da pažljivo slušaju jedni druge. Nakon razgovora o tome šta se kome dopada kod sebe a šta ne, učitelj donosi čarobnu kutiju i objašnjava dalji tok rada.

Kutija je zatvorena, kada je otvore i pogledaju unutra videće nešto veličanstveno, nešto posebno i jedinstveno. Nešto najlepše i neponovljivo. Nakon toga treba da zatvore kutiju i da je vrate učitelju, a on je zatim dodaje drugom detetu. Ni slučajno ne smeju da kažu glasno šta su videli sve dok čarobna kutija ne obiđe ceo krug i svako dete zaviri u nju.

Kutija može da bude sasvim obična, ali je važno da se na njenom dnu nalazi ogledalo. Dečji osmesi i zadovoljstvo su neprocenjivi kada otvore kutiju i u ogledalu ugledaju svoj lik. Ne zaboravite da deci prija da čuju da su posebna, jedinstvena, neponovljiva. Nakon ove radionice počinju sebe da gledaju drugačije nego do tada a njihovo samopouzdanje ide uzlaznom putanjom.

Ovde su navedeni samo neki primeri radioničarskog rada koji se realizuju na časovima odeljenskog starešine, a odnose se na osnaživanje samopouzdanja i samopoštovanja kod učenika.

Upravo iz tog razloga je radioničarski rad rado prihvaćen kod dece mlađeg školskog uzrasta. Od kreativnosti i maštovitosti učitelja zavisi krajnji ishod svake radionice. A, već kad smo kod kreativnosti i maštovitosti, toga učitelji imaju i na pretek. Složićete se, zar ne?

Autor: Slavica Bijelić, profesor razredne nastave