Reditelj i učitelj Ivan Jović: ”Gledam kako otpuštaju nastavnike i osećam jedan vid retraumatizacije”

Foto: Canva

„U jednom trenutku, pre 14 godina, prvo sam u školi uzeo neplaćeno odsustvo, posle dao otkaz. Iako sam tad već dobrano zagazio u film – rad na Zaveštanju je počeo krajem 2011, Isceljenje sam snimao 2013 – bilo mi je strašno teško da odem.“ – piše u kratkoj ispovesti na Fejzbuku Ivan Jović, naš reditelj, inače po struci i učitelj i defektolog.

Njegovu priču o tome kako je napustio školu, pročitajte u nastavku.

”Posle Učiteljskog ja sam onaj starinski magistarski završio na Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju i imao sreću da mi stvarno neki veliki ljudi predaju neke sjajne predmete, poput neuropsihologije ili oligofrenologije. Pored toga, imao sam od kraja devedesetih savetodavnu podršku profesora Svetomira Bojanina – uvek sam mogao da mu se obratim, i slobodno mogu reći da je on uspeo da me izgradi u tom profesionalnom smislu, jer rad u prosveti, ako ga radite kako valja – jeste i savetodavni rad sa roditeljima. A rad sa roditeljima dece koja imaju bilo kakve poteškoće i deo su srpskog loše sprovedenog projekta inkluzije – to je poseban izazov, i tu je bilo perioda u kojima sam, kao šef tima za inkluziju, više puta nedeljno zvao ili viđao Bojanina.

Rekao sam mu jednom da se osećam kao zubar na ratištu, jer to je bila inkluzija po zamisli srpskog Ministarstva prosvete. Radio sam pritom dodatne projekte – prvo na Kosovu i Metohiji sa decom iz enklava, posle sa decom bez roditeljskog staranja na nivou cele Srbije.

I izgoreo sam.

Do te neke 2011. kad sam ušao u snimanje Zaveštanja – što je opet podrazumevalo slušanje teških svedočenja, ovaj put starih ljudi – ja sam se, što se tiče škole, potpuno ispraznio. Nisam više imao šta da pružim. Bojanin me je podržao u ideji da odem, video je da je ostanak u tom sistemu za mene poguban. Ali ja sam u mentalnom smislu dugo odlazio iz prosvete. I to najviše iz osećanja odgovornosti prema onoj deci za koju sam osećao da ih sistem izneverava ili ugrožava.

Kad sam konačno otišao, majka jedne devojčice sa poteškoćama u razvoju mi je u školi ostavila knjigu sa posvetom: „Hvala što ste učinili sve da S. postane deo ovoga sveta“.

Bože, raspao sam se. Obuzela me je užasna krivica što ostavljam to dete, tu decu. Sećam se da smo se vozili pored škole, Monja (supruga, prim. ur) je otvorila knjigu i pročitala mi to i ja sam odmah ušao u krizu, bio sam spreman da se vratim. Posle sam neko vreme sračunato izbegavao da prođem pored škole – što je bio poduhvat uzmemo li u obzir da su mi deca išla u tu školu. Osećao sam pulsirajući emocionalni pritisak i neprijatnost da prođem pored, stalno osećanje da me zgrada doziva i da sam nekoga izneverio.

Zašto ovo pišem? Zato što gledam kako otpuštaju nastavnike zbog podrške protestima, one ranjive, koje mogu, i osećam jedan vid retraumatizacije. Jer znam da je taj posao za mnoge poziv i da ga rade uprkos nikakvim uslovima iz istog osećanja odgovornosti koje je mene gvozdenim stiskom držalo u školi sve one godine. Znam i da je mnogima svaki neodržani čas tokom prošle godine bio mučenje iz istog tog osećanja odgovornosti. Znam da mnogi među tim ljudima imaju svoju S. i majku te S. prema kojima osećaju obavezu da rade taj posao. I znam da kad stanu sa časovima – to je zato što je dogorelo sasvim.

I ovo što Ministarstvo prosvete radi je prosto zlo i štetno, ovo osvetničko ponašanje prema ljudima koji su, pre svega, bili solidarni sa svojim kolegama. Želeo bih da im kažem da razumem kako se osećaju i da im poželim da iz ovog izađu podignute glave. Ima života posle škole, a što je važnije – nikom nije do zore gorela i biće života i posle ovoga. Imate vrednost i u svakom normalnom društvu ta bi vrednost bila dvostruko prepoznatija no u ovoj našoj nesreći.

Samo hrabro dalje, ima među nama onih koji razumeju razmere žrtve koju ste podneli.”