“Sine, samo da mi ti budeš srećan”, tata mu je stalno ponavljao

„Sine, samo da mi budeš srećan…“, tata mu je stalno ponavljao.

„Nije mi teško da se mučim ovoliko, samo da ti sutra ne moraš da se mučiš i samo da ti budeš srećan“.

Pročitajte i: 20 stvari koji bi svaki otac koji ima ćerku trebalo da (u)radi

Od svega rečenog on je, svojim sedmogodišnjim razumevanjem zapamtio samo ovo: „To što ja radim je mučenje, a ja se mučim zbog tebe, da tebe nemam, ja se ne bih mučio.“

Foto: Canva

Loša poruka se lako iskrivi.

Ovaj roditelj je svom sinu poslao mnogo ukrštenih poruka. Kao dete, sin ih nije dobro formulisao, ali ih je sasvim dobro razumeo.

– Sine moj, kada porasteš, nemoj da budeš kao ja.

– Sine moj, život je jedno mučenje, da bih tebe zaštitio od njega, ja ću se mučiti za obojicu.

– Sine moj, ja se mučim za tebe i ti imaš obavezu da mi moju muku vratiš tako što ćeš biti srećan.

– Sine moj, biti roditelj znači baš ovo što ti pokazujem.

Naravno da nije ispalo kako je to tata želeo. Roditelji su prozori kroz koje dete vidi celi univerzum. Kada je prozor ovakav i univerzum se slabo vidi.

Sin mu je porastao u čoveka koji nosi ogroman teret krivice, naročito kada uradi nešto što roditeljima nije po volji. Ipak, oni su se žrtvovali, mučili, hodali zimi bez čizama, da bi on uspeo i bio srećan.

Oseća se nezahvalno, jer nije srećan, a nije baš ni uspešan. Kao da je svaka njihova muka bila zaludna.

Tatina interpretacija života kao mučenja bila je u njemu duboko usvojena kao istinita, tako da je dugo patio od anksioznosti, provodio život u iščekivanju muke i mučenja, razvio zaštitu kontrolom, unutrašnji dijalog obeležen onim „šta ako“.

Kada je dobio svoje dete, počeo je da se žrtvuje. Prvo na sitno, tako što sebi ne kupi čizme, a onda sve krupnije, iako za to nije imao stvarne razloge.

I to ga je dovelo do ivice odakle su vodila samo dva puta, a on je izabrao bolji, da preispita sopstveni sadržaj.

I imao je sreću što u svojim memorijabilijama ima i ovakve tatine izjave. Mnogo je teže onima kojima su roditelji pokazivali mučeništvo, a da to nikada nisu jasno formulisali. Njih muči krivica jednako, a da ne znaju odakle.

Njegov roditelj je mislio da čini najbolje što ume. Zapravo, nije ni preispitivao transgeneracijski napisanu ulogu roditelja: ako se ne žrtvuješ za dete nisi dobar roditelj.
Žrtve mogu da stvore samo sopstvene spasitelje, ali ne i slobodne ljude. A samo slobodni ljudi mogu da se opuste, uživaju i budu srećni.

Pokušaj da se dete zaštiti na onom mestu na kome je roditelje bolelo, deci u nasleđe ne ostavlja ništa drugo do taj isti bol. Ako je roditelje bolela nemaština, boleće i decu, uprkos svim dobrim namerama roditelja da ih od nje zaštite.

Jednostavno je.

Roditelji su model i po njima se deca formiraju.

Zaštitne strategije su paket, uz njih uvek ide i ono od čega se štitimo.

Deca najmanje slušaju ono što im govorimo, a još manje razumeju tako velike reči kao što je sreća.

Deca uče na osnovu onog što roditelji pokazuju.

Ako su film i titl različiti, dete će verovati filmu. Verovanje u titl traži zrelost koju većina nas nema do kraja života.

Šta god da želimo da naša deca budu u budućnosti, ona će se kretati u okvirima onog što budu dobila od nas sada.

Ono – ja ću se sada mučiti da tebi bude lako sutra, nikada ne donosi lakoću nikome, a nije ni jeftino.

Kad tad dođe na naplatu i košta više od investiranog vremena i truda roditelja. Vrati se kao dug roditeljima za njihovu muku. Dug nenaplativ. Isplaćuje se u sreći, koju niko ne zna gde da nađe, pa da na miru može da bude i nesrećan, ako hoće.

Dug. Za nešto što nijedno dete nije tražilo. A trpi štete.
Trpeli su i roditelji.

I tako se trpljenje transgeneracijski nastavlja, jer svako trpi danas, zarad sreće budućih generacija. A ta sreća nikako da stigne.

Dok jednog od sinova ili ćerki toliko ne zaboli jaram krivice, da zastanu i preispitaju sva ta nasleđa. Zapitaju se: kome smo i za šta dužni? Da li smo dužni iako se nismo zadužili?

Stvarna namera ovakvih nasleđa nikada i nije bila sreća, sreća je isključena kao mogućnost, stvarna namera je žrtvovanje. A tome može da se kaže NE.

Mora.

Jer je bez tog NE sreća isključena.

Autor: Ljiljana Milić, trener ličnog razvoja