Školski pedagog roditeljima: Predlažem da sledeće korake zapišete, naučite i sledite u komunikaciji sa svojom decom

Kako pomoći detetu? Ovo pitanje postavlja sebi skoro svaki roditelj/staratelj/negovatelj. Samo pitanje pokazuje da dete ima neki problem, da teško izlazi na kraj sa situacijom u kojoj se nalazi, da je uplašeno, ljuto, zbunjeno, slabo koncentrisano….

Prva reakcija roditelja je najčešće strah, zbunjenost i nesposobnost da se podnese nastala situacija (stručno rečeno “nizak nivo frustracione tolerancije”), što dovodi do reakcija koje su nedovoljno konstruktivne i ne daju očekivane rezultate (brze i efikasne), kao ni povratak na stanje stabilnosti.

Pa šta roditelj da učini? Nije potrebno da proučava veliku pedagošku i psihološku literaturu, mada je korisno da se informiše od autora koji to svojim radom zavređuju. Ovo naglašavam pošto je danas mnogo literature koja je nedovoljno stručna, nudi lake i brze rezultate ili je zasnovana na praćenju patoloških pojava, kojih svakako ima.

Evo nekoliko preporuka za zbunjenog, uplašenog roditelja:

Deca su prirodno snažna i jaka, i uz podršku mogu da prevaziđu nastale teškoće bez većih posledica.

Deca su istovremeno i jako osetljiva, pa zbog nedovoljnog znanja, fizičke nemoći i nedostatka životnih veština pokazuju intenzivniji poziv za pomoć. Izgleda da se dave, a u stvari su u plitkoj vodi. Oko njih nisu ajkule, mada im tako ponekad izgleda. Da ne bi voda postala dublja i okruženje postalo opasno, shvatite dečji apel ozbiljno i posvetite vreme detetu.

Smirite se pre nego što počnete razgovor sa detetom ili pokažete bilo koju reakciju. Primenite neku od tehnika koja vam je do sada bila efikasna i naučite još neku novu. Smirite disanje, a ono će polako smiriti vaše misli i umanjiti intenzitet vaših emocija. Zamislite skalu od 1 do 10 i na njoj obeležite svoje emocije. Reagujte tek kad ih smirite na 2 i niže. Do tada izaberite ĆUTANJE. Recite detetu da vam je potrebno kratko vreme da se pripremite da sa njim razgovarate. Ako je dete uznemireno, plače, viče i slično, pozovite ga u zagrljaj, smirite se zajedno i sačekajte povoljan trenutak. TO SE OSETI.

Roditeljima je nekada teško da odvoje sebe od deteta, posebno u situacijama kada postoji problem, pa često koriste zamenicu MI. Prepoznajte to kod sebe i nastojte je zameniti zamenicama JA i TI. Koristite dečje ime u razgovoru kad god je to moguće.

Stvorite povoljnu atmosferu za razgovor – da vas niko ne ometa, da vam ne odvlači pažnju TV, mobilni, ručak koji kuvate, veš koji prostirete…. Odvojte vreme za razgovor – minimum 10 minuta, maksimum 30.

Kontrolišite ljutnju, ironiju, sarkazam, metafore, prekore, umanjivanje teškoća, minimiziranje problema koje dete ima.

Predlažem da sledeće korake zapišete, naučite i sledite u komunikaciji. Probajte mesec dana. Za to vreme će ovaj način komunikacije postati vaša navika, što znači da ćete ih automatski, bez razmišljanja, imati u svojoj komunikaciji. Budite naučnik i proverite kakav je njihov efekat u odnosu između vas i vašeg deteta.

Koraci su sledeći:

VALIDACIJA SITUACIJE – saslušajte pažljivo šta dete ima da vam kaže o tome šta se dogodilo, šta ga brine i kako se oseća. Budite prijatelj – pažljiv, nežan, strpljiv, podsticajan (primer: “Draga moja Nađa, volela bih da mi ispričaš šta se to danas dogodilo u školi na času engleskog jezika. Kako si se ti osećala? Da li te nešto oko toga brine?”)

NORMALIZACIJA – ističete da se takve situacije ponekad događaju i da i vi imate sličan primer iz svog školovanja – lični ili primer nekog od svojih poznanika.

OHRABRIVANJE – kažete da smatrate da on/ona mogu da reše nastali problem. (“Ja mislim da ti to možeš da rešiš, da se stvari mogu poboljšati.”)

OSNAŽIVANJE – istaknite da situacija ili problem nisu lako i brzo rešivi i da ste vi tu da pružite podšku, da ćete biti spremni da pomognete.

PROŠIRIVANJE MOGUĆNOSTI – ukazujete na moguće načine kako se situacija može popraviti. Navodite načine, a i detetu dajete priliku da i ono kaže svoje predloge. Važno je da se početno stanje ne izgubi iz vida, i da se nude rešenja u vezi sa postojećom situacijom (na primer: promena načina učenja, promena nekih navika kao što je dugo provođenje vremena na telefonu, stvaranje uslova za rad – radno mesto, smanjenje dodatnih obaveza).

KONKRETNA STRATEGIJA – izbor jednog od rešenja i stvaranje strategije u vezi sa njim (na primer: unapređivanje tehnike učenja – šta je problem u dosadašnjoj tehnici, šta uvesti kao novinu, ko će pomoći, kada će se proveriti efekat i slično).

Autor: Živkica Đorđević, specijalista školske pedagogije