Šta biste vi radili da nemate baš nikakvih problema, a mnogo slobodnog vremena?

Foto: Privatna arhiva

– Evo jedne teme za razmišljanje. Šta bi ti radila da nemaš nikakvih problema? Ili da imaš baš previše slobodnog vremena?

– Kako misliš?

– Pa, recimo, da je u porodici sve savršeno, kao na profesionalnim fotografijama roditelja i dece koji se smeju i leže na travi zagrljeni. Da imaš veliki stan i ne moraš više da brineš o kreditu za garsonjeru koji otplaćuješ. Da Miloš nema keca iz fizike i da Marija ne pije previše. Da su ti odnosi sa roditeljima sjajni, da su oni zdravi i da ti ne pridikuju iako imaš četrdeset osam godina… Da su ti odnosi sa prijateljima divni, redovno se viđate, iskreni ste jedni prema drugima i volite se. Da si na poslu zadovoljna i zarađuješ dovoljno. Da ti tvoj bivši muž ne pravi probleme oko alimentacije nego ima firmu koja super radi, razumeš? Recimo, da li bi bila džangrizava ili zadovoljna? Da li bi u svemu videla nešto pozitivno ili, naprotiv, negativno? Eto, čisto da češemo jezike, kako kažu…

– Uh… teško pitanje… Prosto ne mogu da zamislim da tako baš sve ide kao podmazano… Nemam pojma. Evo ovako napamet, bila bih maksimalno pozitivna, nasmejana i širila bih tu energiju svuda. Ti?

– Pa i ja isto. Znaš zašto te pitam? Juče vidim tekst o maturi u Petoj gimnaziji i momcima koji su se obukli u teletabise.

– Jaaao, videla sam. Pa, stvarno nema smisla! Ta gimnazija je nekad imala neki nivo… Zamisli da imaš zajedničku fotku sa mature i neko stoji kao teletabis… Baš bez veze! Kakvi su to roditelji koji su dozvolili detetu da kupi kostim umesto odela?? Napisala sam komentar na svakom portalu, baš sam se iznervirala!

– Aaaa, imala si vremena da pišeš…

– Pa reci mi da ti nisi napisala! To nikog ne može ostaviti ravnodušnim…

– Nisam. Ne zato što sam ja mudrija od tebe, nego zato što poznajem te momke, inače bih i ja progutala udicu i svađala se sa nevidljivim protivnikom. Lepo kaže moja kuma, treba ukinuti te komentare, ovako svi misle da je njihovo mišljenje neviđeno važno!

– Znaš teletabise?

– Da, žive u mom kraju, divni momci, skladna porodica, pa mi je bilo potpuno smešno da čitam komentare, a naročito ubeđenost da su „teletabisi“ takođe maturanti.

– A nisu?

– Nisu. Jedan je rođeni brat maturanta, ima dvadeset četiri godine, a dvojica su njegovi drugari. Eto, hteli su da se našale, da malo iskoče iz kolotečine, a i inače oblače te kostime za Noć veštica, uvek privuku pažnju prolaznika. Prosto, mladi su, veseli su, duhoviti…

– Meni nije smešno!

– A što? Da li je bolje da svi budu uvek isti i po našim pravilima? Ako mi mislimo da na maturu pratioci treba da dođu obučeni tako i tako, to je jedino validno?

– Dobro, ali ipak…

– Što se ne bi glupirali? Kad će ako ne sada?

– Meni je to previše.

– Tebi jeste, meni nije i ko je u pravu? Njih sad čeka prijemni ispit za fakultet, veliki stres, a bolje da ne ulazimo u to šta će tek učiti ako i upišu fakultete, gde i kako će naći posao, da li će imati novca da negde otputuju… Ne daj Bože da razmišljaju o svemu tome, nego su još uvek puni optimizma i duha. I zašto bismo izbacivali bes i jed, a nemamo pojma da su u ovoj priči jedini maturanti momak koji je u odelu i devojka pored njega?

– To jeste…

– Zato sam te i pitala šta bi radila da nemaš svojih problema. Često pomislim, kakve živote vode ljudi koji su tako stalno negativni i lepe se samo za vesti gde imaju koga da iskritikuju, ponize, uvrede, makar nemali ni osnovne informacije o tome što kritikuju… Zašto su toliko besni, nezadovoljni, očajni, a ubeđeni da baš oni pokazuju primerom kako treba?

– Uh, sad se i ja prepoznajem u ovome…

– Znaš, umesto što tako čekamo žrtvu da iskalimo sav bes zbog nemaštine, nezadovoljstva, neizvesnosti i drugih problema, bolje da se viđamo i družimo, gledamo kako nama da bude bolje. I da se volimo i poštujemo i sa osmehom gledamo te mlade ljude koji još nisu potonuli u očaj kao mi matori.

– Važi! Od sutra mi je to cilj – hoćeš da odemo na Adu ujutro? Poneću ja kafu u termosu!

– I ja ću napraviti kiflice za doručak! Dogovoreno!