Šta je vaše oružje u borbi s dečjim suzama?

Dete vrišti, baca se na pod, baca predmete unaokolo. Vi imate varjaču. Šta ćete učiniti?
Baciti varjaču i zagrliti dete – spontano reče moja prijateljica. Kuvanje može da sačeka, dete pod stresom ne.
A kad skuvate ručak i operete varjaču, onda od nje možete napraviti igračku.

Kada je Dušika krenula u vrtić, u prorađivanju emocija koje su je preplavljivale, mnogo nam je pomogla varjača na koju smo s jedne strane plastelinom izlepile zekino tužno lice, a s druge strane zekino veselo lice. )Zeka bi mnogo plakao kada je odlazio u vrtić, pa smo pričale o tome zašto plače, kako se oseća i šta bi mu pomoglo da se umiri ili čak nasmeje. Pošto zeka voli da crta, da boji, da slaže slagalice i kocke ili da se osami i lista knjige, mogao je iznova da bira način na koji će njegovo tužno lice postati veselo. Pridružili su mu se i drugari i svi su s jedne strane varjače imali neku tešku neprijatnu emociju – bili su ljuti, uplašeni, ljubomorni, a s druge strane varjače čekao ih je osmeh. I svi su nalazili način da promene izraz lica.
Danas se zna da nam je za zdrav, srećan i uspešan život važnije umeće baratanja emocijama nego bilo koje drugo znati i umeti. Socijalno-emocionalne veštine osim upavljanja emocijama podrazumevaju sposobost da ostvarujemo bliske veze, da verujemo u sebe, da smo uporni, da uživamo u traganju, učenju, istraživanju, da umemo da odložimo zadovoljstvo i da se zaustavimo u pravom trenutku. Šta nam je potrebno da bismo to naučili? Nama odraslima korisno je da znamo nešto o uzajamnoj povezanosti emocija, kognicije i ponašanja i o tome kako mozak funkcioniše. Za dete je najvažnija sigurna povezanost s roditeljima. Kad smo povezani, sve je lakše. Način na koji komuniciramo jedni s drugima može produbiti i učvrstiti povezanost, ali je i oštetiti i prekinuti.

Ako samo malo više obratimo pažnju na to kako komuniciramo s decom, primetićemo da im prečesto upućujemo poruke koje štete povezanosti i koje ni kratkoročno, a još manje dugoročno, ne pomažu deci na putu rasta, zdravog emocionalnog razvoja i razvoja samopouzdanja.

Uzmimo na primer ove rečenice: Ne plači! Bravo! Ti si najpametniji, najlepši! Teško ti je to, ja ću! Pazi, pašćeš! Naizgled i na prvo slušanje, one deluju pozitivno, ohrabujuće, brižno, a zapravo nose sasvim druge poruke od onih koje želimo da uputimo.

Pa, ‘ajmo malo o plakanju

Kako to da smo tako osetljivi na dečje suze? Osetljivi u smislu da nam je teško da vidimo dečje suze, ne želimo da dete pati i da ga boli, saosećamo s njim ili osetljivi na tu frekvenciju od koje stakla na prozorima pucaju i želimo da nestane da bismo mogli da čujemo sopstvene misli.

O kakvoj god osetljivosti da je reč, čini mi se da u bitku protiv dečjih suza najčešće idemo s oružjem “Nemoj plakati”. Postoje razni modeli ovog oružja, hladniji i topliji, bolniji, manje bolni, radioaktivni. Da krenemo od najbezbolnije varijante?

Nemoj plakati! – osnovni model

U najboljem slučaju cilj je postignut – dete prestaje da plače. Ali da li je ono čulo našu poruku utehe? Čak i nemoj plakati izgovoreno nežno, brižno, s mnogo ljubavi ne garantuje da će do deteta stići poruka utehe. maca pileOno što dete sigurno čuje jeste poruka zabrane. Dete koje često dobija poruku da ne plače, zapravo čuje da plakanje nije prihvatljivo. Dečjom logikom lako se da zaključiti da ako plakanje nije prihvatljivo, onda ni to zbog čega plačem nije prihvatljivo, ne treba tako da se osećam. Osim što je poruka koju takav zaključak donosi sasvim pogrešna, dete je i zbunjeno jer ne zna za druge alatke koje može da koristi kada ga savladaju osećanja tuge, bola, besa. Kontraindikacije u ovom slučaju mogu biti: pojačan plač, vriska, ispoljavanje inata, besa, “borba za moć” kao reakcije na zabranu, neprihvatanje, negiranje emocija, odsustvo razumevanja i nezadovoljenu potrebu. Sve nabrojano ujedno je i osnova drugih modela oružja – Ne plači.

Prestani da plačeš! – Mačo model (koriste ga rado oni autoritarnog vaspitnog stila)

Oho, ubacili smo naredbodavni ton. Znači – Ti i Ja nismo isti. A tamo gde je jedan gore, drugi dole nema poštovanja, nema razumevanja. Strah je ono čega sigurno ima, pa se dete iz straha povlači. Zabrana je ovde direktna i očigledna, pa je i osećaj frustracije velik. Kao i potreba za otporom. Sve ono što važi za varijantu 1, važi i ovde. Ukoliko je ovo učestalo, napetost u detetu se sabira i pre ili kasnije naći će način da se ispolji u njegovom ponašanju (vrlo verovatno agresivnom) ili zdravstvenom stanju.

Ne plači, biću tužna ako plačeš! – Model s dva lica

Napad začinjen izazivanjem osećaja krivice. Čak i ako proizlazi iz nesvesnog, reč je o manipulatvnom prebacivanju svojih osećanja u prvi plan uz pridavanje detetu moći koje nema. Drugim rečima – najvažnije je da se JA ne uznemiravam, tvoja osećanja su manje bitna, štaviše tvoja osećanja MENI škode. Jedno od najopasnijih i najbolnijih oružja. Zato što na ovaj način zloupotrebljavamo ljubav deteta prema nama. Čestom i dugotrajnom upotrebom ovog hladnog i beskrupuloznog oružja dete počinje da preuzima odgovornost za svaku nedaću na sebe, a kada nije u stanju da to učini, počinje da se oseća krivim. Često i dugotrajno prisustvo osećaja krivice putokaz je za depresiju i samopovređivanje.

Daj, ne plači, pa nisi više beba! – Mačo light verzija

Potcenjvanje detetovih osećanja. Zar je plakanje svojstveno samo bebama? Odrasli ne plaču? Čak ni u nekom skrivenom sigurnom kutku? Plakanje nije nešto čega bismo tebali da se stidimo. Umesto toga, zahvalimo suzama. Ne potcenjujmo ih i ne podsmevajmo se dečjim suzama, makar bile zbog skoro nevidljive ogrebotine na kolenu. Možda su te suze samo našle svoj put da se oslobode napetosti zbog umora, nenaspavanosti, prenadraženosti ili neke potisnute emocije.

Sramota je da dečak plače! Lepe devojčice ne plaču! – model zapisan u socijalnoj DNK

Prepoznavanje i upravljanje emocijama se uči. Kako kroz učenje prenosimo i sociološke i kulturološke vrednosti tako se dešava i da obnavljano i sejemo seme stereotipa i predrasuda u njihove nedužne glavice. I tako, polako, evo nas kako robujemo pogrešnim vrednostima i ne umemo da se snađemo u vrtlogu emocija. Koliko daleko to može da ode? Stereotipi i predrasude moćna su stvar. Uz kombinaciju s drugim oružjima, naročito ako koristimo uvrede, psovke, fizičku kaznu, zanemarujemo, prezaštićujemo, stižemo sve do terora “kulta lepote”, nasilja nad ženama i očeva koji nedostaju.

Ružno je plakati! – model Štetikus

Da, lice poprimi drugačije obličje kada plačemo, ali da li ste primetili svežinu, opuštenost i lepotu lica koje je iskreno prolilo suze u susretu s tugom, bolom? Suze su katarzične i zaista bi ih trebalo više ceniti. Ima doduše raznih plakanja, s raznim povodima. Dete ipak najčešće plače zbog toga što ga nešto doista tišti, a još uvek nema razvijene više funkcije mozga koje bi mu pomogle da se na drugačiji način suoči s problemom. Istina, ispoljavanje emocija može poprimiti ružne i neprihvatljive oblike, ali samo plakanje nije jedno od njih.

Sigurna sam da nema konca varijacijama na temu. A osim s plakanjem kao načinom ispoljavanja osećanja, koliko li bitki bijemo sa samim dečjim osećanjima?

Nema razloga da se plašiš!
Ne budi kukavica!
Pa šta se sad stidiš!
Nemoj da besniš!
Sam si kriv!
Nemoj da mi se inatiš!
Nema razloga za tugu!
Ljutnja ništa ne donosi!
Ne budi smešna!

Opasno smo se naoružali, nema šta. Ne nedostaje nam ni veština u baratanju tim oružjima. Pa ako nam je u cilju da zapalimo “kratak fitilj” i postignemo trenutni efekat, ovo nam je sasvim dovoljno. Istina, ove verbalne fraze nisu matematičke formule i ne znači da “ne plači, rasplakaćeš i mene” automatski proizvodi depresiju ili da će svako “ne plači” (o kojem god modelu da je reč) neposredno proizvesti sve pobrojane neplanirane i neželjene posledice. Ipak, na nama je da se trudimo da nam ovakva komunikacija ne postane obrazac. Kad kod upotrebite neku od pobrojanih ili zilion sličnih ovde ne navedenih sentenci, jedno je sigurno – narušena je POVEZANOST – ključna varijabla dobrog odnosa roditelj-dete. Rekla bih, i svakog drugog odnosa.

Izvor:dnevnikdvemame