Šta kad mislite da dete zaslužuje „ocenu više”?

U periodu kada je celokupna pažnja roditelja usmerena na krajnji uspeh njihovog školarca, dok dečja pažnja galopira u drugom smeru, ova tema se nametnula kao neophodna…

Deca su pred kraj školske godine, zapravo već uveliko na raspustu.

Pažnja, koncentracija i motivacija opadaju, što roditelje često čini anksioznim, pa pritiskaju decu da se potrude, više, jače, bolje. Kao rezultat svega toga, neretko dolazi i do konflikata između roditelja i deteta.

Druga strana medalje je pritisak koji se nalazi na profesorima, odnosno neizbežno zategnuti odnosi između roditelja prosvetnih radnika.

Često svedočim ovom obrascu i konstantno se pitam, da li tako mora biti i da li je to zaista najbolji put kojim roditelj može krenuti? Na kraju, da li su nepravde sa kojima se suočavaju njihova deca, zaista rezultat nepravde, ili je ipak odgovornost roditelja i deteta u pitanju?

Kao neko ko radi sa roditeljima i decom (pre svega adolescentima), neretko se uključujem u saradnju i sa školom, tačnije školskim osobljem. Osim toga, u svojoj ličnoj okolini imam predstavnike i jedne i druge strane.

Zaključak do kojeg sam došla nije prevagnuo ni na jednu stranu, iskrena da budem. Odgovornost je zaista podeljena na dva jednaka dela, ili tri, ukoliko u ovu jednačinu ubacimo i dete.

Naime, neću govoriti o tehničkim poteškoćama, planu i programu koji je nametnut školskom osoblju, beskrajnim evaluacijama i slično, jer je to nešto čemu lično ne mogu posvedočiti, s obzirom na to da nisam deo školskog osoblja.

Međutim, ono o čemu mogu govoriti, jeste odnos dete/školske obaveze, odnos dete/roditelj i konačno odnos roditelj/nastavnik-profesor, iz čega nadalje neretko proizilazi odnos nastavnik-profesor/dete.

Odnos dete/školske obaveze – Odnos dete/roditelj

Svi smo prošli kroz školske nedaće, kroz iscrpne sate provedene u školskoj klupi, sedenje nad knjigom dok nas sunce poziva napolje, kroz roditeljske burne reakcije i sankcije kada dobijemo slabiju ocenu i sl.

Ali isto tako verujem da se većina vas seća i sitnih manipulacija kojima smo se služili, kako bi zaobišli obaveze, iskrivljenim istinama kojima bi opravdavali slabu ocenu, prebacujući odgovornost na nastavnika/profesora, kako bi izbegli kritike i sankcije koje nas čekaju kod kuće. Sećate se, sigurno, i kampanjskog učenja, jer smo smatrali da za sve imamo vremena, ali ono što se dešava napolju, ispod sunca, nikako ne može da sačeka.

Shodno pomenutom, često se dešava da kao roditelji, slepo verujući detetu propuštamo činjenicu o njihovoj odgovornosti kada su školske obaveze u pitanju. U mojoj praksi pokazalo se da je najčešće pomenuto uzrok.

Ova situacija kod roditelja može izazvati gnev prema određenom nastavniku, pa neretko potvrdi detetovu sumnju da ga nastavnik ne voli, da je nepravedan i slično upoređujući svoj slučaj sa drugom decom.

Ovo, naravno ne mora biti pravilo.

Još jedan obrazac koji se često dešava je taj da nastavnik/profesor izvede dete pred tablu, zbog nediscipline na času. Što je legitimno pravo nastavnika i bolja alternativa tome da ga šalje pred disciplinsku ili da dobije smanjenu ocenu iz vladanja. Tada, naravno, dete nespremno za to ispitivanje, dobije slabu ocenu, a ljuto zbog mere koju je poduzeo nastavnik, ponovo prebacuje odgovornost na njega, što roditelji često podrže.

U ovakvim i sličnim slučajevima, ja dete uvek vraćam na ličnu odgovornost.

To možete učiniti i vi, tako što ćete istaći njegovu nespremnost za odgovaranje, odgovornost prema školskim obavezama i gradivu, pravo nastavnika da tako postupi, posledice za neadekvatno ponašanje na času i sl.

Iako će dete retko priznati pravi razlog zbog kog je izvedeno da odgovara, uvek krenite sa pretpostavkom da razlog postoji, a vi imate puno pravo kao roditelj da iskomunicirate problem sa nastavnikom/profesorom, kao i da se dogovorite sa istim oko alternative, odnosno načina i vremena kada može popraviti slabu ocenu.

Odnos roditelj/nastavnik-profesor – Odnos nastavnik-profesor/dete

U ovoj jednačini, kao što sam na početku teksta već pomenula, najčešće dolazi do konflikta, nasuprot savezništva.

Roditelj i nastavnik/profesor bi trebalo da budu saveznici, a ne rivali i to je jedini način na koji možete pomoći svom detetu da se lakše uklopi u pravila i obaveze koje ima prema školi.

Možda se prosvetni radnici neće složiti sa ovim što ću sada reći, ali u mojoj praksi se pokazalo kao nešto što se dešava. Pre svega postavite se u cipele nastavnika koji ima odeljenje od 20-30 učenika, od kojih je svako dete individua za sebe. Što znači da je svakom detetu potrebno pristupiti na adekvatan način. Za tako nešto nastavniku ponekad nedostaje vremena, a neretko i veština.
To na kraju nije samo njihova odgovornost, jer da smo svi rođeni i adekvatno učeni za to da budemo pedagozi i psiholozi to bi i bili.

Neretko se dešava da deo neslaganja i one borbe između roditelja i nastavnika, na kraju padne na leđa nevinog, odnosno deteta.

Nastavnik može iskoristiti sve resurse i prava da u određenim trenucima, kada saradnja sa roditeljima nije moguća, potegne krajnje mere, kao što su disciplinska opomena-kazna, smanjenje ocene iz vladanja i sl, ukoliko ne vidi drugi način da problem reši pregovorima sa roditeljima.

U ovoj situaciji, kada imam preplavljenog roditelja ispred sebe, uvek pokušavam da zajedničkim dogovorom dođem do srži problema, kao i da jačam veštine snalaženja u izazovnim situacijama, kako ne bi došao do konflikta sa nastavnikom. Često preuzimam ulogu saradnje sa školom, koja, moram reći saradnju nikada nije odbila.  A rezultat toga je bilo uspešno rešavanje aktuelnih poteškoća, bez obzira na to da li je u okviru određene problematike bila po sredi odgovornost školskog osoblja ili pak roditelja-deteta.

Ovo nije problem koji se može rešiti brzo, kratko, niti jednim člankom, ali nadam se da sam uspela da vam ga približim iz ugla nekoga ko je nepristrasan, ko radi na saniranju takvih situacija, uvek i bez izuzetka u odnosu na dobrobit deteta.

Na kraju, bez obzira na to kakva vaša lična mišljenja o tome bila, ne radi se o vama dragi roditelji i prosvetni radnici.
Imperativ u ovoj priči je dobrobit deteta na kraju puta.

Autor: Jelena Ivanović, Master specijalni pedagog, Edukativni centar PORODICA