U japanskim školama nema kompjutera
Ovo je kao kada da smo pre sto godina postavili pitanje da li domaćica treba da kuva po receptu ili iz glave. To je programiranje u tom smislu, treba da naučimo da upotrebljavamo ono što koristimo svakodnevno, da ga prilagodimo sebi. Informatika je pitanje komuniciranja među ljudima, a obavezan predmet državu bi koštao minimalno, kaže Zoran Stanojević.
Ima i jednog i drugog.
U komšiluku, koji je makar deklarativno „napredniji“, situacija je slična. Hrvatska je verovatno jedna od retkih, ako ne i jedina zemlja u Evropskoj uniji u kojoj informatika nije obavezan predmet u osnovnoj školi. Objašnjenja ministarstva su gotovo identična kao kod nas: kao prvo, nema novca. Za informatiku nema ni prostora u rasporedu, jer deca su sa postojećim predmetima najopterećeniji đaci u Evropskoj uniji.
Zoran Stanojević, novinar RTS-a i kolumnista u nedeljniku „Vreme“, autor rubrike „Navigator“, apsolutno je za informatiku kao obavezan predmet. „Ona je bukvalno kao strani jezik, da ne kažem matematika“, kaže Stanojević za Sputnjik.
„Pre bilo čega drugog, ona je pitanje komuniciranja među ljudima, ali i pitanje upotrebe svakodnevnih stvari koje će sve više zahtevati minimalno programiranje. Ne programiranje onih koji pišu Vindous, već jednostavnih programa koje ćemo sami osmišljavati, kao recepte za kuvanje. Ovo je kao da bismo pre sto godina postavili pitanje da li domaćica treba da kuva po receptu ili iz glave. To je programiranje u tom smislu, da bismo naučili da upotrebljavamo ono što koristimo svakodnevno, da ga prilagodimo sebi. Da podesimo telefon, da koristimo njegove usluge, moramo da se razumemo u informatiku“, kaže Stanojević.
Nedostatak kadrova je takođe jedan od problema koji odgovara zagovornicima informatike kao neobaveznog predmeta, a poslednjih godina stručnost i entuzijazam nedostaju i kod nastavnog osoblja tradicionalnih predmeta. Iako se stiče utisak da za male prosvetne plate rade uglavnom oni koji nemaju bolju opciju, sagovornik Sputnjika smatra da bi, upravo zbog svoje prirode, informatika mogla da zaintrigira nastavnike. „Jasno je da država nema bilo kakvu strategiju, ali verujem da bi nastavnici već tokom avgusta mogli da pripreme plan nastave, siguran sam da bi se sami prijavili oni koji hoće to da urade“, kaže Stanojević.
„Voleo bih da vidim anketu, koliko dece dolazi u školu sa kompjuterom u džepu. To su ozbiljni kompjuteri, bolji od onih koje škola ima. Ne trebaju nam računarske učionice, to je prevaziđeno. Deci su potrebne aplikacije kojima će se povezivati i aplikacije iz kojih će da uče. Dakle, neko treba da sedne i te aplikacije napravi i ponudi deci. I drugi nastavnici takođe treba da prave aplikacije za svoje predmete preko kojih će deca moći da uče, a ona uglavnom na taj način žele da uče“, predlaže Zoran Stanojević.
Generacije koje pamte informatiku u školama u Srbiji uglavnom se sećaju pod konac poređanih računara, mirisa „novog“, ali i ispisivanja nizova brojeva u svesku. Bili su to sati beskrajnog ponavljanja, a informatika je služila kao čas na kome se odmara, pišu domaći zadaci iz drugih predmeta.
Stanojević smatra da nam ovaj način predavanja i skupi kabineti i laboratorije uopšte nisu potrebni. Nijedna od tih učionica ne može da traje duže od tri ili pet godina, mnogi misle da je pet godina stara učionica informatike nova, zato što je tabla stara 20 godina još uvek nova, kaže Stanojević.
„Potrebna su minimalna sredstva za program informatike, da se nastavnicima plaća dodatnih, recimo 10 hiljada dinara, pa da vidimo ko će se prijaviti i reći — Ja ću to da naučim, ja ću to da predajem. U školama u svetu postoje upravo takvi projekti i nastavnici po svom afinitetu spremaju projekte. Stvar nije zacementirana, ne kaže se, to mogu da rade samo nastavnici informatike, čak i ako su potpuno nesposobni, a ima nastavnika srpskog koji bi to fantastično uradili“, kaže autor „Navigatora“.
U školama u Srbiji informatika je, nažalost, kao i građansko vaspitanje ili veronauka, predmet za pumpanje ocena, podizanje proseka. Stanojević smatra da ovaj predmet uopšte ne bi trebalo da se ocenjuje, da je to potpuno besmisleno.
„Treba jasno postaviti šta svako dete mora da nauči, i nema izlaska iz razreda dok ne nauči. Oni koji se pokažu talentovanijim prelaze na bolje programe, ali kao što svi moraju da izađu iz škole pismeni i da znaju tablicu množenja, tako svi moraju da budu informatički pismeni. Ocene su nepotrebne, bolje je da ta nastava bude vrlo praktična, da sprema decu za svet u kome žive“, zaključuje sagovornik Sputnjika.
Na Starom kontinetu najdalje sa informatičkim tehnologijama otišla je Estonija, pa zato i ne čudi odluka njihovog ministarstva od 2013. godine da od prvog razreda osnovne škole deca imaju obaveznu informatiku koja podrazumeva programiranje, kodiranje, izradu aplikacija, a ne savladavanje osnovnih operacija i korišćenja računara.
U tehnološki najrazvijenijoj zemlji sveta, Japanu, u većini srednjih škola nema računara, pa čak ni u prestižnoj Avio-akademiji. Podrazumeva se da su deca do gimnazije osnove informatike savladala, a računare, kako reče sagovornik Sputnjika, imaju u džepu.
Tretman informatike u školskom sistemu, nažalost, samo je deo mozaika naše stvarnosti. Napredak IT sektora, primetan gotovo na dnevnom nivou, naš sistem, jasno je, ne može da isprati. Kontrolu i reviziju udžbenika bilo bi gotovo nemoguće sprovesti u delo u uslovima prespore administracije. Verovatno se u tome krije glavni razlog što informatika školske 2016/17. godine neće biti obavezan predmet u Srbiji.
Posledice ćemo osećati mnogo kasnije, ali se nećemo, kao i uvek do sada, osvrtati na uzroke niti na donosioce odluka. Imaćemo nove teme u kojima kaskamo za svetom. A opravdanja ćemo, kao uvek, najlakše pronalaziti.
Nedavno je objavljena vest da radnici „Gugla“ svoju decu šalju u škole bez računara. Bio je to još jedan argument zagovornika teze da nam obavezna informatika nije potrebna. U pravu su, deci koja su „odrasla na tehnologiji“ često manjka sposobnost šireg razmišljanja i rešavanja problema. Naša deca, na sreću, takvih problema nemaju, sigurno ne zato što im informatika nije obavezan predmet.
Autor: Senka Miloš
Bože, kako smo nisko pali. Mi koji bi da dajemo primer deci, kojima treba da budemo idoli, mi se ovde svađamo, plju..emo, vređamo. Podsetilo me na ratno stanje 1999 godine, kada su kukavice koje nisu htele da brane otadžbinu, preko noći donosili razne potvrde od lekara, kako bi izbegli taj častan čin. Ovde jedni vređaju druge, iz istog kolektiva, a sutra će opet sesti u istoj zbornici, gledati se u oči. E moj svete. Kako smo jadni. Tolika medijska kampanja, pa zar treba da sutra kad se na čelu nađe geograf, treba da ospemo paljbu po istoričarima, recimo. Samo su iza ovog projekta velike pare, kupovina opreme za škole, jedan čovek-nabavljač. Kao digitalni kabinet. Sve je instalirano, ali baguje. Zar ljudi ne možemo da pričamo, na istom nivou. Pitajmo se kod tehnološkog viška ko se boduje. Pa svaki TIO je na bodovanju jači od INF. Zar ne mislite da treba zakon menjati, a ne normu. Neka se gaze SM i L, oni su službeno suprostavljene strane, ali mi kolege, još u istom kolektivu. Pa to je za žaljenje. Eto predajem oba predmeta, u istoj školi, ima preklapanja, treba da se to promeni, ali uzeti nekom čas, zbog onog moćnijeg drugog ne ide. Ja ne gubim ništa, predajem oba, ali ni oni nisu naseli na taj tzv “klizni raspored”. I najzad ja ne shvatam , kao verujem mnogi, ŠTA JE TO, i kako se izvodi. ALI ETO , NAVALITE SAD, pa me osudite
Informatička znanja će u bliskoj budućnosti biti potrebna u svim oblastima privređivanja.
(Iako ste naznačili da ne objavljujete linkove, predlažem da administrator pogleda tekst sa linka dole.)
Ovde su predviđanja dr Roberta Goldmana u vezi onoga što možemo da očekujemo u budućnosti i uticaja koji će to imati na naše živote.
Da li sam ja dobro primetio? Čini mi se da ovaj tekst obiluje kontradiktornostima.
Sad svako moze da ima misljenje o svemu. Laici i diletanti koji nemaju pojma sta je informatika, sta je prosveta i kakvi su svetski trendovi, sada nam ovde sole pamet. Gospodja iz ministarstva koja je ovaj predlog pokusala da sprovede je vrhunski strucnjak i treba je poslusati. Informatika je vazna disciplina u 21.veku, bez nje smo propali. Ne bi trebalo svako da predaje, vec informaticar, kao i druge predmete sto ne moze da predaje svako. I treba da se ocenjuje i udje u prosek ta ocena, jer deca ne shvataju ozbiljno ako to nije slucaj. Ovo kazem kao prof.info u srednjoj skoli.
Ne primecujete da su zbog te tehnike deca sce napismenija . I nemaju sva deca kompjutere. Ne gledajte samo Beograd, jer ima ljudi i van njega/
Kako vas nije sramota,mora,mora,mora,..Sta to mora,deca u najmanju ruku bolesna,alo nama treba zdrava nacija ne poremecena,niko nije protiv informarickog znanja,ali ne po svaku cenu i na stetu te jadne dece.Ta deca imaju telefone i tehnike na preteku,ali nemaju zdravlje…alo,a osnov svega je kretanje,vezbanje,zdrav zivot,a vi svi gledate samo prokleti novac,probudite se dok ne bude bilo kasno,dete ako ne vezba do sedme godine i kasnije do trinaeste,nece imati razvijenu motoriku,i tu nema nadoknade…upamtite to vi koji o tome odlucujete…