Treba li učitelju stolica

Uskoro ću zaokružiti svoj radni vek, koji sam proveo u školi – radeći kao učitelj. Nikada do sada nisam imao novu ili kako-tako pristojnu stolicu. Uvek su to bile one, preostale ko zna od kada, ili manje na kojima deca sede.

Godinama, kroz razne projekte i uz podršku donatora, uspeo sam od učionice da napravim pristojno mesto za podučavanje i učenje. Moji đaci i ja imamo pametnu tablu, štampač, aktivnu zvučnu kutiju, lap top i niz drugih pogodnosti koje nastavu i učenje čine funkcionalnijim i uspešnijim. Zahvaljujući donatorima – nesebičnim, divnim ljudima, dva puta sam menjao klupe i stolove u učionici. Sada imamo okrugle stolove, da deca uče timski, kroz interakciju. Ambijent smo učinili prijatnim i sa lepim stolicama u boji. Trudim se da učenje deci bude prijatno iskustvo.

Radovao sam se novom nameštaju za decu i činilo mi se da je neumesno da, od tih donatora, tražim i jednu „učiteljsku“ stolicu. Očekivao sam da će to ipak uraditi škola, jer je moje radno mesto deo te škole u kojoj sam učitelj. Navikao sam da, sve što mi treba, moram i da tražim. Ohrabrim se tako, pre neku godinu, odem kod direktorke – sa argumentom da je vreme da promenim stolicu, koja je dotrajala i oštećuje pod svojim nogarima. Odgovor direktorke je bio da i drugima treba stolica, pa će videće šta može da uradi.

Nerazumevanje na koje sam nailazio, u želji da doprinesem izgledu učionice, traje još od „vladavine“ prethodne ditektorke. Tada sam tražio dvadeset šrafova da namontiram okrugle ploče i nogare za stolove. Odgovor je bio da ne može da mi izađe u susret i da to nije tako lako. Da postoji procedura, mora da se raspiše tender za dvadeset šrafova i svašta nešto. Vidim da od toga nema ništa. Odem u prodavnicu i sam kupim. Pokajao sam se što sam je uopšte i pitao za takvu sitnicu.

Pre neki dan mi se učinilo da ću, napokon rešiti moj dugogodišnji problem učiteljske stolice. Ulazim u školu, kad ispod stepeništa stoji nekoliko tapaciranih stolica, na oko vrlo lepih i funkcionalnih. Obradujem se i pomislim da pred kraj radnog veka, možda i mene neka zapadne pa makar polovna. Raspitam se odakle stolice. Kažu mi poklonila jedna banka školi. Razmišljam, baš lepo od banke. Bolje da daju školi nego da bace. Raspitujem se za direktorku, kako bih saznao da nije neka i za mene. Međutim, nije bila tu. Gledam u one stolice, ohrabrim se uzmem jednu i odnesem u učionicu. Pomislim, valjda sam je zaslužio, a sutra ću pregovarati sa direktorkom o tome. Ponosan na svoj „poduhvat“ sednem na stolicu. Udobna, ručica za podešavanje ne radi, ali bože moj – zato i jeste polovna. Ima i točkiće. Razmišljam, blago ovim bankarima mogu barem da sednu kao ljudi dostojni poštovanja.

Prošao lepo taj dan, deca rade, ja povremeno sednem na onu bankarsku stolicu da odmorim. I tako, zadovoljan odem kući. Dođem drugi dan kad stolice nema. Pitam tetkice za stolicu, a one kažu da je odnela direktorka. Auuu… sledih se u momentu! Mislio sam da su direktori tu da se dogovaraju, donose i podržavaju. Baš sam se neprijatno osećao. Pomislih, još malo pa ću u penziju, a nikako da stignem do neke pristojne učiteljske stolice.

Nešto razmišljam, pa možda je direktorka u pravu! Šta će učitelju stolica! I ko je uopšte učitelj u školi! Šta on ima da sedi, zar nije bolje da šeta kako bi pratio šta deca rade. Možda je taktika u tome da se što više krećemo, jer učitelj mora biti zdrav, biti zdrav!

Ima jedna poučna priča o starim Grcima i Sokratove odbrane učitelja, a glasi ovako: “Ako Atina ostane bez obućara, Atinjani će ići bosi. Ako Atina ostane bez lekara, Atinjani će biti bolesni. Ako Atina ostane bez učitelja, Atine neće biti“. I Japanci drže do učitelja, jer jedini koji nisu dužni da se sklanjaju caru, jesu učitelji. Poenta je da ni carevi ne mogu bez učitelja. I Dositej Obradović je pominjao učitelje, ali neću to ovde citirati.

Ovo kod nas je neko drugo vreme. Našim „carevima“ ne treba znanje. Oni i onako diplome kupuju, a za učitelja – koga briga. Mogu da sede, ako imaju gde. Ako nemaju stolicu – nek šetaju do mile volje, jer učitelj mora biti zdrav, biti zdrav – zbog školske dece i zbog svoje rođene.

Autor: Dragan Kuveljic