U kojim situacijama dete TREBA da vrati ako ga neko prvi udari

Večita dilema s kojom se roditelji suočavaju i jedna od onih koja verovatno nikad neće biti rešena – da li da učim dete da vrati kad ga neko prvi udari?

Ok, jasno nam je da svi učimo decu da prvi nikad ne udaraju, ali nekako se, bez obzira na to, uvek nađe neko dete koje će prvo udariti (iako su mu rekli da to nije ok). S druge strane, stručnjaci, učitelji, vaspitači, nastavnici, pedagozi, gotovo svi su jednoglasni – ne učite decu da vrate kad ih neko udari. Zbog čega? Većina će reći – jer to produbljuje sukob.

Uvek kad razmišljam o ovoj dilemi (a razmišljam često jer moja deca imaju 6 i 8 godina), setim se jedne poznanice koja ima sad već veliku decu. U jednom razgovoru, rekla mi je: „Ne znam kako da savetujem N. Ako mu kažem nemoj da vratiš, učim ga da se povlači i trpi nasilje. Ako ga naučim da uvek vrati, šta će se desiti ako jednog dana taj kome je vratio izvadi nož?“

Tema za ozbiljno razmišljanje i definitivno situacija i dilema u kojoj nijedan roditelj ne želi da se nađe. Ipak, imajući u vidu činjenicu da je vršnjačko nasilje u porastu, šanse da će dete biti žrtva nisu uopšte zanemarljive.

Samo nasilje dolazi u različitim oblicima. Ono može biti fizičko, verbalno, ali i sajbernasilje.

I da, svi mi učimo decu da je prva stvar koju treba da urade da potraže pomoć odrasle osobe. Ako se nasilje desilo u školi, da potraže svog učitelja, razrednog starešinu ili dežurnog nastavnika. Ali, u nekim situacijama za to nema vremena. U drugim, nažalost, nastavnici pokušavaju da umanje značaj događaja i izbegnu razgovor o događaju. A ponekad se, uprkos trudu nastavnika i pedagoške službe, nasilje ponavlja.

Zbog čega učitelji savetuju da se udarac ne vraća?

S obzirom na to da se većina sukoba dešava u školi ili oko nje, ovo je važna tema.

Većina učitelja savetovaće svoje đake da, u slučaju nasilja, ne uzvraćaju istom merom, jer će to u velikom broju slučajeva dovesti do eskaliranja sukoba. To znači da, ako vaše dete nasilniku uzvrti, pa ovaj uzvrati ponovo, može doći do tuče u kojoj će neko biti ozbiljnije povređen. I ovo definitivno jeste nešto o čemu treba razmisliti kad savetujete decu.

Ali, ono što je važno napomenuti jeste da učiti dete da vrati kad ga neko udari nije uvek potpuno pogrešno. I to treba jasno reći.

U kojim situacijama dete treba učiti da vrati?

Uvek i uvek bi trebalo da pokušaju da rečima, razgovorom, mudrijim pristupom situaciji izađu iz sukoba. Isto tako i da potraže podršku odraslih i jasno daju do znanja da to čine jer ne žele da i oni budu nasilni. Ali, crvena linija se pali istog trenutka kad je potrebno da dete deluje u samoodbrani.

A gde je ta linija i šta je udarac u samoodbrani? Ako im je ugrožena bezbednost i ako nasilnih udara više puta ili ako se sprema za udarac i žrtva to može da predvidi – to je možda onaj trenutak kada bi dete trebalo da, kako bi se odbranilo, uzvrati ili bar odgurne nasilnika. Ali, ako nasilje nema potencijal da preraste u tuču, savet je da ipak najpre potraže odraslu osobu koja će reagovati.

Druga situacija u kojoj se dete mora zauzeti za sebe je ona u kojoj se nasilje ponavlja, a nastavnici ne uspevaju (ili se ne trude) da reše problem ni nakon razgovora sa nasilnicima i roditeljima.

Ostaje i dalje dilema s početka priče. U društvu u kom se maloletničko nasilje malo ili nimalo ne kažnjava, dete mora biti sposobno da proceni koliko je nasilnik zapravo opasan i da li ulazak u sukob zapravo znači ulazak u zonu velikog rizika.

Ali dok su još u mlađim razredima osnovne škole, upravo je to pravilo koje treba da slede – samoodbrana je pravo svih nas.