Ukidanje drugog jezika u školama bilo bi civilizacijsko nazadovanje

Najopasnija je ideja da je engleski jedini jezik koji vredi učiti. Posebno velika zabluda jeste ideja da je učenje više od jednog stranog jezika mentalno opterećenje i da se u školi ne može naučiti jezik, kaže dr Ljiljana Đurić
Svaki model obrazovanja koji nameće samo jedan jezik kao jedini vredan učenja dovodi relativno malobrojne kulturne i jezičke zajednice u odnos izvesne intelektualne zavisnosti. Nemogućnost sagledavanja fenomena iz različitih uglova dovodi do gubljenja kritičkog duha. Posebno je važno i na kojim jezicima smo mi sposobni da kvalitetno predstavimo svoju kulturu i ne samo kulturu, kaže dr Ljiljana Đurić sa Katedre za romanistiku Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, koja je nedavno na simpozijumu „Jezik u obrazovanju” u SANU govorila o stranim jezicima u jezičkoj obrazovnoj politici Srbije.
Naša sagovornica se zalaže za negovanje višejezičnosti u skladu sa koncepcijom Saveta Evrope, ali i ističe da kod nas postoji ogroman raskorak između deklarativnog i stvarnog stanja. Dok se propagira negovanje višejezičnosti, u stvarnosti imamo, na primer, nepotrebno nametanje hijerarhije jezika narušavanjem ravnoteže, u pogledu fonda časova, između prvog i drugog stranog jezika u osnovnoj školi.
– U evropskim zemljama koje smo proučavali, situacija je različita. U nekim zemljama, na primer u Italiji, prednost je data engleskom jeziku, ali obezbeđeno je i obavezno učenje drugog stranog jezika. U nekim drugim zemljama, na primer u Francuskoj, a slično je i u Rusiji, ne samo da se uče obavezno dva strana jezika, već učenici na velikoj maturi biraju strani jezik koji će polagati i polažu ga na nivou B2 (napredni nivo) – kaže Ljiljana Đurić.
Na skupu u SANU istakla je da je nametanje engleskog kao prvog stranog jezika u beogradskim gimnazijama, koje je počelo devedesetih, imalo za posledicu približavanje modelu „english only”. Koje su zamke ovakve politike stranih jezika u obrazovanju?
– Svakako je najopasnija ideja da je to jedini jezik koji vredi učiti, jedini na kojem se stvaraju naučna saznanja, kultura – kategorična je naša sagovornica. –Engleski je danas bez sumnje jezik koji svaki pojedinac treba da zna na određenom nivou. Učiti samo engleski, međutim, znači polako ali sigurno, ako ne gubljenje, a ono slabljenje, kontakata sa drugim govornim područjima. Tačno je da u današnje vreme svi uče engleski, ali ga većina nauči samo na nivou osnovne komunikacije, a tu su, i dalje veoma aktivne, generacije koje ga nisu ni učile. Za složenije kontakte potrebno je znati i druge jezike. To je i pitanje uvažavanja sagovornika. Zar i mi ne hvalimo one strance (diplomate, poslovne ljude) koji se potrude da nauče naš jezik? Zar nam nije draže da sarađujemo sa takvima?
Kad je reč o drugom stranom jeziku u osnovnoj školi, naša sagovornica ističe civilizacijsko nazadovanje ukoliko bi se ukinula njegova obaveznost (što je jedan od predloga). To bi značilo da se u vremenu kada se u Evropi podstiču mobilnost, razmene svih vrsta i zbog toga insistira na učenju barem dva jezika pored maternjeg, mi ukidamo nešto što smo već imali razrađeno u prošlosti i po čemu smo u to vreme bili uzorni, objašnjava ona i podseća da su se u našim gimnazijama, ako se izuzmu neki kraći periodi, uvek učila obavezno dva strana jezika, a u osnovnoj školi, tokom devedesetih godina 20. veka, sistem je predviđao jedan strani jezik kao obavezan nastavni predmet i drugi kao izborni.
Jezička obrazovna politika Srbije u oblasti stranih jezika danas je marginalizovana, neregulisana i u njoj se često odluke zasnivaju na (jezičkim) ideološkim zabludama, kaže Ljiljana Đurić. Osim zablude da je dovoljno znati engleski, postoje i negativne predstave o nekim drugim jezicima: za jedan se smatra da je težak, za drugi da je nepotreban, za treći da se uči samo zbog televizijskih serija…
– Neke jezike, čak, retko uzimamo u obzir, na primer regionalne, a za njihovo učenje postoji i potreba i mogućnost zahvaljujući našim sugrađanima pripadnicima nacionalnih manjina – dodaje. –Posebno velika zabluda jeste ideja da je učenje više od jednog stranog jezika mentalno opterećenje, a postoji i zabluda da se u školi ne može naučiti jezik. Posetite bilo koji fakultet na kojem se izučavaju strane filologije, pa ćete se uveriti u suprotno! Sa izuzetkom specijalizovanih škola, u preduniverzitetskom obrazovanju sa postojećim fondom časova ne može se dostići najviši nivo kompetencije (nivoi C1 i C2), ali se svakako može steći solidna osnova za dalje učenje. Kao profesor francuskog jezika, naglašavam da učenici škola koje su uključene u program Školski DELF (DELF-DALF je međunarodno priznat sistem sertifikacija iz francuskog jezika kao stranog) dostižu nivoe B1 (prag znanja), a neki i nivo B2 (napredni nivo).
Očuvanje jezičke raznolikosti doprinosi očuvanju raznolikosti kultura. U tom smislu, na planu naše jezičke obrazovne politike treba se zalagati na svim nivoima da se raznolikost vidi kao bogatstvo, a ne kao opterećenje, ističe naša sagovornica.
– Naša jezička obrazovna politika u svojoj realizaciji treba da sledi osnovna deklarativna načela i da bude deo šire jezičke politike, na primer, usklađena sa pravcima razvoja međunarodne politike, sa politikom u oblasti kulture, ekonomije. Trebalo bi da bude osetljiva na lokalne potrebe i da razvija mehanizme njihovog uvažavanja.– zaključuje Ljiljana Đurić.

Autor: Gordana Popović
 
Izvor: POLITIKA