Za dva meseca Andrej je osvojio sedam medalja: „Neretko mi ljudi kažu da je nerealno to što želim i sanjam. Nekoga bi tako sputali. Mene motivišu“

Foto: Matematička gimnazija

U septembru će poći u treći razred Matematičke gimnazije. Zaljubljenik je u fiziku elementarnih čestica. Budući naučnik. Samo u prethodna dva meseca ove godine na tri naučne olimpijade osvojio je sedam medalja. Iz Singapura se vratio s titulom apsolutnog pobednika i pet zlatnih odličja iz biologije, fizike, hemije, matematike i inženjerstva. Na Evropskoj olimpijadi iz fizike u Gruziji osvojio je zlatnu medalju, a srebrnu na Međunarodnoj olimpijadi iz fizike u Iranu.

Andrej Drobnjaković, učenik Matematičke gimnazije, i pre nego što je završio osmoletku zaslužio je najznačajnije priznanje ovdašnje prosvete – Svetosavsku nagradu. Od osnovne škole niže impresivne uspehe na takmičenjima iz matematike, fizike, hemije. Uspeo je da dve godine zaredom, u sedmom i osmom razredu, bude državni prvak iz sva tri ova predmeta.

Za Politiku je govorio o svojim željama i ambicijama, nadanjima i ciljevima. Deo intervjua prenosimo u nastavku.

„Imam velike želje, ciljeve i snove. Neretko mi ljudi kažu da je nerealno to što želim i sanjam. Nekoga bi tako sputali. Mene motivišu da dokažem da su u krivu. Neće vas svi podržati na takmičenju, neće vas svi voleti, tako je i u životu. Ali vas niko ne može sprečiti da pokušate da budete najbolji”, kaže Drobnjaković u razgovoru za „Politiku”.

Otkud ljubav prema prirodnim naukama, kolika je tu uloga porodice i škole?

Tata je ekonomista, majka učiteljica. Imam godinu i po dana mlađu sestru. Još kao veoma mali, verujem kao i većina dece, zainteresovao sam se za planete, svemir, rakete, dinosauruse… Jedino što mene i moje drugove koji su kao ja razlikuje od onih kod kojih je ta znatiželja iščezla, jeste želja da se zapravo radi da bi se došlo do znanja za kojim težimo. Jedno je razmišljati i želeti, a drugo je uzeti olovku i papir u ruke i uraditi nešto. Tu je uloga škole ogromna. Najvažniji posao nastavnika i profesora jeste da nas zainteresuju, ali najviše ćemo naučiti kod kuće. Porodica je jako ponosna na mene. Uvek mi je bila podrška. Roditelji me nisu pritiskali. Ako vas neko tera da vežbate zadatke za takmičenje, vama više neće biti do toga kad se budite s mrzovoljom znajući da nešto morate. To sebi ne dozvoljavam. Bolje je da ne radim nešto što mi se ne radi, nego da šest sati potrošim na nešto što mogu da uradim za sat vremena onda kad mi se to radi. Kad vidim da neću biti produktivan, duže se odmaram, spavam više, idem napolje, igram se… Deca koju roditelji primoravaju da vežbaju uglavnom otpadnu, a ostanu oni koje želja tera da dodatno rade za takmičenja. A ja bih radije da dam sve od sebe i da ne uspem nego da ne pokušam i da razmišljam šta bi bilo da sam pokušao i da sam dao sve od sebe.

Pripadaš „klik” generaciji. Kako te mobilni telefon nije zaglupeo?

Mobilni telefon i internet su beskonačna riznica informacija. Uglavnom ih koristim za učenje. Važno je ne zaboraviti da je internet napravljen za razmenu informacija. Tu sam našao skoro sve što mi je potrebno. Na primer, ukucam „kvantna mehanika” ili „knjiga s osnovama relativistike”, ako mi je ona potrebna. Mnogi internet koriste i za druge stvari, što je isto okej. I ja ga koristim i za razonodu, gledanje videa. Rilse, koji su smešni, priznajem, gledam kad baš nemam šta drugo da radim. Čitam vesti. Hteli ne hteli, iskaču čim pogledamo u telefon. Kliknem na naslov koji me zainteresuje, ali ako u deset sekundi nema informacije koja me zanima, idem dalje. Isto važi i za podkaste. Verujem da svaki čovek ima nešto pametno da kaže, ali neki više od drugih. Slobodno vreme više volim da iskoristim za izlaženje napolje, bioskop, plivanje, tenis – to je mnogo važnije od igrica. Volim da čitam naučnu fantastiku i naučne radove. Dobar utisak na mene su ostavile, na primer, knjige Stivena Hokinga „Kratka istorija vremena” i „Kratki odgovori na velika pitanja”.

Kada bi se više promovisala uspešna deca, da li bi bilo manje loših primera iz školske svakodnevice?

Svakako. Ako su udarne vesti da su ovi osvojili nagrade, onaj upisao tri fakulteta, oni osvojili pet medalja – okruženi ste dobrim primerima ambicioznih i uspešnih mladih ljudi i automatski ne dozvoljavate sebi da budete drugačiji od njih. U lošem okruženju, koje podržava huligane i nasilje, postajete deo te zajednice i dosta je teže da se odatle vratite.

Predrasuda je da đaci Matematičke gimnazije ne vide dalje od učenja.

Da pričate s bilo kim od mojih prijatelja niko od njih ne bi rekao da sam prvak u bilo čemu. Normalan sam, tako se i ponašam. Koristim društvene mreže, uglavnom „Viber” ili „Instagram”, ostale mi i nisu potrebne. Neko više voli da se dopisuje, ja više volim da pričam licem u lice, tako mi je lakše i razgovor je kvalitetniji. Kad se pridružite nekoj zajednici koja se na neki način ponaša, da li je to škola ili komšiluk, vi ćete se tom ponašanju prilagoditi. I to je još jedan od razloga zašto sam upisao Matematičku gimnaziju. Video sam to kao priliku da učim od nastavnika i od učenika, jer ovde ima pametnijih i biće, a ja znam za šta sam stvoren i šta me interesuje.

Za šta si stvoren?

Za fiziku. Ne mogu reći tačno za koju oblast fizike, za to je još rano, ali sam siguran da želim da se bavim onom oblašću fizike u kojoj ima prostora za napredak. Nove teorije se razvijaju. Želim da tome doprinesem, ne da budem samo učenik, već i pronalazač, da ne skupljam samo znanje, nego i da ga stvaram za ljude posle mene. Mislim, koja je poenta svega što sam učio ako ništa time neću da uradim? U ovom trenutku me najviše interesuje fizika atoma, u stvari čak i subatomskih čestica, na najosnovnijem i elementarnijem nivou. Mi suštinski i dalje ne znamo šta se sve tu dešava. Možemo da predviđamo na osnovu postojećih teorija, ali nijedna od njih nije savršena, svakoj nešto fali. Toga smo kao fizičari i naučnici svesni. Najveći od nas tragaju za odgovorima, za popravkama tih teorija. Možete nas zamisliti kao ljude koji su po ceo dan u svesci, s kojima nemate nikakve veze, ali uopšte nije tako. Da nema fizičara, ne biste imali ni tuš kabinu i dalje biste živeli u nekom primitivnom vremenu bez kompjutera i tehnologije.

Gde ćeš studirati, u Beogradu ili inostranstvu?

Voleo bih da studiram u inostranstvu zato što verujem da bi mi to bila odlična prilika da se i upoznam s najvećim umovima fizike. Najviše me zanima MIT, Masačusetski institut tehnologije. Harvard mi je isto vrlo interesantan. Ako steknete diplomu najvažnijih i najpoznatijih fakulteta otvaraju vam se vrata svuda. I nije samo do sticanja znanja, nego i poznanstava. Danas će neko pomoći meni, sutra ja nekome. Kod nas mislim da su na Institutu za fiziku odlične prilike za istraživanje, ne može se reći da ih nema ili da je rad ovde protraćen. Naš obrazovni sistem nije savršen. Uvek postoji prostor za napredak.

Da li bi moglo da se desi da upišeš doktorske studije fizike i posle dva dana ih napustiš kao Ilon Mask?

Ako se ukaže prilika da svoje znanje iskoristim, da napravim nešto kao što je on, to uopšte ne bi bilo loše. Iako se ne bavi konkretno fizikom, napravio je veliki korak u svemirskom putovanju, za novu generaciju raketa očito mu nije bio potreban doktorat. Ideje su važne. Ali ne može svako ko pogleda Maska da kaže – to sam ja. Super je imati velike snove. Moj nedosanjani san je da skupim dovoljno znanja da mogu da napravim novo i da sve moje učenje u bukvalnom smislu za čovečanstvo ne bude beznačajno. Moj suštinski cilj je da pomoću nauke doprinesem čovečanstvu. Ne može svako da bude kao Mask, ne može svako da bude kao ja, ne mogu ja da budem kao, recimo, neki sportista. Internet u poslednje vreme promoviše neupisivanje fakulteta i bavljenje sopstvenim biznisom. Problem je što mnogi misle da je tako lakše. Ne. Upisati fakultet i završiti studije je milion i beskonačno puta lakše. Ljudi nisu svesni koliko je truda, vremena i zdravlja potrebno uložiti da bi biznis bio izuzetno profitabilan. Da je lako postati uspešan, svako bi bio.

Mogu li da se porede medalje s naučne i sportske olimpijade? Kakav je odnos države prema uspesima koje postižu sportisti i onima koje ostvaruju budući naučnici? Za zlatnu medalju s Igara u Parizu sportisti od države dobijaju 200.000 evra. Za osvojeno zlato na međunarodnoj naučnoj olimpijadi Fond za mlade talente nagrađuje srednjoškolce s 200.000 dinara.

Mnogi se žale na to, ali ne možemo biti nezahvalni, jer nije da ne dobijamo ništa. Meni lično nije toliko važna suma. Najviše mi znači da neko stoji iza mene, da ne skupljam diplome kod kuće, nego da se taj uspeh prepoznaje. U poslednje vreme imamo veću podršku države, koja se unapređuje iz dana u dan. Ne bih u tom smislu rekao da smo zanemareni. Naši uspesi bili su povod za prijem kod predsednika vlade. Prijem je za mene organizovala i ministarka nauke, ali ja tamo ne predstavljam samo sebe, već takmičare generalno. Kad vas dočekaju predsednik vlade i ministri, to govori da niste zaboravljeni. Nama to znači. Meni lično to je vrlo važno. Volim tu pažnju da iskoristim konstruktivno. Kad me pitaju šta mogu da učine za nas, ne mogu reći da nemamo dovoljno. Meni lično ništa ne treba. Na primer, tražio sam da idemo u CERN i da budemo prepoznati kao i sportisti. Želim da pomognem da, ako ja nešto nemam kao takmičar, naredne generacije takmičara imaju. Najvažnije mi je da kad imam priliku da tražim nešto za nas kao zajednicu, mlade naučnike, da pomognem svima.

Ceo intervju: Politika