Zašto deca više nemaju koncentraciju i kako da je izgradite

Svako peto dete ne nauči da čita u prvom razredu, a svako treće ima određenu vrstu rasute pažnje!

Foto: Canva

Danas je gotovo neminovno da će Vaše dete imati neku smetnju u učenju. U početku, roditelji obično misle kako je im je dete veoma radoznalo i da zato skače sa teme na temu, ne drži ga mesto i nema pažnju dužu od 40-50 dekundi. Govorićete kako je jako kreativno pa ne može da se fokusira na jedan zadatak zato što ima bujicu ideja. Međutim, kada budete na polovini prvog ili drugog razreda shvatićete da stvari nisu baš tako ružičaste i da je “vrag odneo šalu”. Opet, ovo nikako ne znači da sa našim podmlatkom nešto “nije u redu”. Savršeno normalni – za svet u kojem žive i koji, zbog toga što u njemu stvari na prelasku iz industrijskog u informatičko društvo nisu baš dobro rešene, deca imaju određene smetnje. One će se kao i svaka društvena kriza rešiti – za par generacija – onda kada kultura i svest dostignu tehnologiju u promenama koje su se desile. Ali to će biti svet naših unuka, a mi sada treba da živimo. Sada imamo probleme sa lošim uspehom u školi, stidom koji se javlja i kod dece kod roditelja, kao i gomilom komplikacija koje dodatno usložnjavaju ionako kompleksan i ubrzan život.

Stvar je u tome da je razmišljanje vašeg deteta bar sedam godina trenirano u duhu web-a. Verujem da je malo nas o tome dublje razmišljalo. Ako smo mi – generacije 80’tih, 70’tih ili ranije generacije razmišljali kroz reči i tečno i razložno – trebalo bi da shvatimo da mozgovi naše dece rade dramatično drugačiji posao. Web način razmišljanja kaže ovako: “Biću na jednoj temi oko 90 sekundi i primiću do devet informacija, pod uslovom da je sadržaj veoma zanimljiv – koloritan, animiran, humorističan. U suprotnom, frustriraću se, verovatno odreagovati neprimereno i tražiću drugu temu – koju ću dobiti klikom na moj ekran ili zapomaganjem koje će mi pomoći da dovoljno pritisnem odrasle da učine to za mene!”. Ovo je realnost i viđamo je u svojim stanovima svakog dana. Razumete li, onda koliko su u čudu deca kada dođu u školu i shvate da dugmeta više nema? Da virtuelni svet ne postoji u svetu škole i da učiteljicu ne možeš da klikneš, a da je gradivo gotovo bolno dosadno i na prvi pogled potpuno neprimenljivo.

Posledice ovoga nisu samo nervoza roditelja i lošiji rezultati u školi. One su daleko snažnije! Deca, postaju daleko nestrpljivija, nedostaje im fokus i koncentracija im traje veoma kratko. Zavisni su od roditeljske pomoći, ne povezuju znanje funkcionalno nego samo mehanički memorišu podatke. Ovo je uzrok slabijeg razumevanja i dugoročne memorije – kojih nema bez koncentracije.

Motivacioni obrasci istrajavanja, koji su u životu jako potrebni zbog toga što treba da razvijemo sposobnost da radimo uprkos teškoćama (do neke razumne mere), se ovako neće izgraditi. Umesto toga, u umovima naše dece nastaće obrnuti obrasci nestrpljivosti i odustajanja, rečju “Sve i odmah sad, lako ili neću uopšte da se trudim!”.

Dalje, ovakvo stanje, doprinosi stvaranju dece sa niskim stepenom vere u sebe, koju odrasli uglavnom kompenzuju “napumpavanjem” neke vrste lažne samouverenosti kod dece. Za deset-petnaest godina, ovako, sigurno dobijamo armiju “prinčeva” i “princeza” milenijalaca koji veruju kako imaju prava – bez obaveza koje treba da ispune i kako im stvari pripadaju iako za to nemaju nikakav osnov u datoj vrednosti ili kompetencijama koje poseduju. Ova promena je već tu, ako ne verujete, pitajte bilo kog prijatelja koji zapošljava ljude koliko je teško raditi sa milenijalcima.

Da ne bude zabune, mi ovde nemamo ideju da pričamo o određenom društvenom ili ličnom problemu koji nema rešenje. Ne. Naš cilj je da Vam skrenemo pažnju na proces koji se odigrava tu, ispred Vašeg nosa, Vi ga uglavnom niste ni svesni, a možete da ga predupredite ili rešite ako je već nastao.

Šta da radimo? Najbolja, iako veoma malo cenjena u većini sveta je prevencija. Da problem rešimo pre nego što nastane ili dok je još u ranom stadijumu – tj do trinaeste godine deteta. Bilo da to radimo sami, bilo da imamo pomoć profesionalaca poput naše škole. Nemojte da čekate da Vaš đak prvak ima lošu preciznu motoriku, ili da sriče slogove u drugom polugodištu drugog razreda, da ne ume da razume složeniji matematički zadatak bez Vaše pomoći, da radi domaći satima ili uči pesmicu dva dana. Uzmite stvar u svoje ruke i počnite na vreme da radite – 20 minuta dnevno je dovoljno. Kao što ih učite da peru zube, jer vam je važno da imaju zdrav i lep osmeh, isto tako treba da vam bude stalo da imaju funkcionalno mišljenje u modernom dobu, zar ne?

Ovakve pojave nećete rešiti. One nisu “faza”. Ceo svet je u nekoj “Fazi” i ona se zove nova Realnost sa velikim “R”. U njoj važe drugačija pravila nego ranije. Ako Vi budete radili umesto njih, pomagali im ili ako im priuštite privatne časove sa tutorom – nećete imati željeno rešenje. Vaše dete je više nego sposobno da se samo nosi sa svim izazovima razvoja. Shvatite da je ono kao šporet na kojem želite da skuvate ručak, ali da ste zaboravili da uključite ringlu ili ste je stavili na “jedinicu”.

Nama internet nije uzeo mozgove – samo nam je tehnologija zapetljala “moždane konce” koji sa malo fokusa i upornosti sa Vaše strane mogu da se razmrse. A onda… Onda ćete imati mogućnost da uživate u svim dobrobitima koje vam je ovaj ludi svet multimedijalni svet doneo – u izvanredno brzom razmišljanju, kao munja visprenom učenju i nesvakidašnjoj kreativnosti vaših potomaka.

Šta možete da radite sa njima? Evo devet strategija koje svako može da radi kod kuće. Ne oduzimaju puno vremena, korisne su. Svakako

Dajte im da vežbaju daktilomotoriku (precizne igre prstićima) – verovali ili ne tako se razvija govor – nek sklapaju igračke, zavrću šrafove prstićima, slažu puzle…

Čitajte im knjige, ali “bez slika” – nek sede prekoputa Vas i zamišljaju prizore umesto da im “implantirate” slike sa “Nickelodeona”

Uvežbavajte procedure – deca vole pravila ponašanja isto koliko vole da ih izazivaju – na vama je da ih postavite malo – ali i da budete dosledni u njihovoj odbrani. Kada ih jednom usvoje, baš kao i loše navike one postaju obrasci ponašanja (bihejvioralni paterni) o kojim se “ne razmišlja” već njima upravljaju automatski piloti.

Dajte im vreme da se “slobodno igraju” – nek sami uče da popunjavaju svoje vreme – to je njihov, a ne Vaš posao. Bez multimedije i interneta. Sami sa sobom i stvarima koje su na raspolaganju. Zapravo zadajte im svaki dan po neki kratak dosadan i koristan zadatak sa jasnom pozitivnom posledicom.

Izazivajte njihovo divergentno razmišljanje zadacima tipa: “Nije slatko, nisu kokice, nije limun, nije kafa – kojeg je ukusa onda?”

Vežbajte asocijacije i imaginaciju kroz zamišljanje slika dok se vozite kolima

Dajte im da klasifikuju stvari – od čarapa do katergorija životinja, kockica.

Ceo tekst pročitajte OVDE