Zašto je važno ispraviti ponašanje, a ne emocije kod dece

Deca imaju urođeni umetnički talenat. Previše su dramatične prirode i njihove emocije često izgledaju neracionalno i nespojivo sa datom situacijom. To ne znači da imaju pravo da iskazuju nepoštovanje prema ljudima koji ih okružuju.

Deca su deo društva i da bi se u njemu osećala dobro, moraju biti naučena da slede neka osnovna pravila kako ne bi povredili osećaje, emocije i fizički integritet drugih. Društveno-odgovorno ponašanje neguju roditelji od kuće u ranom detinjstvu. Istovremeno, deca treba da budu svesna da imaju pravo da izraze svoja osećanja, da pokažu kada su ljuta, tužna, uplašena, uzbuđena itd., Tako da svaki osećaj bude iskusan i svestan.

Potpuno je pogrešno tražiti od deteta da ne pokazuje negativne emocije. Ako dete misli da “ne bi trebalo da bude tužno”, učiniće sve što je u njegovoj moći da izbegne tugu, ali to mu neće pomoći da se oseća bolje. To nije zdravo, jer je tuga zapravo proces izlečenja.

Iz istih razloga, deca od koje se traži da ne izražavaju svoje emocije, posebno ako su negativne, mogu se povući u izolaciju, odbiti da govore o sebi i svojim osećajima.

Svrha nije da se izmene ili negiraju emocije dece, već da se isprave ponašanja koja su te emocije izazvala.

Evo kako najčešće izgleda negiranje dečjih emocija:

  1. Ne drami.
  2. Ne ljuti se na sitnice.
  3. Prestani da plačeš i dobićeš to što tražiš.
  4. Ne ponašaj se kao beba.
  5. Kako se možeš da se nerviraš zbog tako glupe stvari.

Kako razlikovati emociju od ponašanja?

Pre svega, moramo naučiti da razlikujemo šta dete radi od onoga kako se oseća.

Na primer:

Ljutnja je emocija, udaranje je ponašanje.

Tuga je osećaj, urlik sa glasnim ponašanjem.

Nemoguće je ubediti dete da ne bi trebalo da oseća, ali dobro je pokazati mu kako da se nosi sa neprijatnim osećajima.

Deca su mnogo otpornija od odraslih, lako se mogu izboriti sa negativnim osećajima, neprijatnim osećajima i anksioznošću bez poteškoća.

Kada su deca sigurna, mogu se suočiti sa svojim strahovima bez oklevanja i potražiće načine kako ih prevazići bez ustručavanja. Međutim, ako pustimo dete da misli da je anksioznost sama po sebi loša, onda će ono verovatno nastaviti da radi stvari koje će ga samo još više uznemiriti.

Deca moraju biti svesna da su negativne emocije deo života i osnovna lekcija koju treba naučiti je da ponekad morate delovati upravo suprotno od onoga što osećate.

Učenje deteta da upravlja svojim emocijama je neprocenjivo.

Kada naučimo dete da su njegove emocije normalna reakcija na moždane aktivnosti i da je sve u redu, vrlo je verovatno da će on naći samo društveno primeren način da se nosi sa njima, a ponašanje će sam ispraviti.

Kako pomoći detetu da razume svoja osećanja?

Imenovanje emocija.

Dete može i treba da nauči da imenuje svoja osećanja. Na taj način će moći da ih razvija.

Na primer: „Vidim da ste zaista razočarani što danas nećemo izaći u park.“

Zdrava sposobnost da se roditelj i dete nose sa ovom situacijom je da sugerišu detetu da se može suočiti sa neprijatnostima zbog toga na pozitivan način.

Svako dete treba da bude svesno da tuga ne ometa crtanje ili slaganje kockica, kao ni ljutnja zbog toga što ne mogu da idu napolje. To je upravo smisao kontrole osećaja. Ako je dete loše raspoloženo, trebalo bi da čuje od nas da ima izbora. Prvo je ostati u lošem raspoloženju i u svojoj sobi, drugo je promeniti raspoloženje za dobro i igrati se onako kako može.

Ako se dete ponaša neprimereno, mora razumeti da će doći do posledica. Ako starije dete u porodici polomi bratovu igračku jer je ljuto, mora biti svesno da njegovo ponašanje ne može proći nezapaženo. U takvim trenucima moramo detetu jasno reći da mora biti kažnjen, ne zbog onoga što doživljava, već zbog ponašanje koje proizvode njegovi osećaji.

Emocije ne bi trebalo da opravdavaju dela. Ako nam dete kaže da nije u stanju da napiše domaći zadatak jer je uznemiren ili tužan, rešenje nije da prihvatite da u školu ode bez domaćeg zadatka. Ovo je prilika da pokažete detetu da je odgovorno za svoje ponašanje.

Ni u kom slučaju ne smemo da dozvolimo da dete veruje da se svako ponašanje može opravdati emocijama.

Naravno, postoje slučajevi kada su izuzeci dozvoljeni kada u porodici postoje hitni slučajevi.