“Znam JA, razredna, šta bi bilo dobro za moje dete. A sad moram da idem.”

Nastavnica građanskog vaspitanja sedela je u učionici i čekala roditelja svog učenika. Dok je kuckala plan rada za naredni mesec na svom “laptopu”, povremeno bi pogledala koliko je sati. Izgubila je svaku nadu da će se otac pojaviti, ali je ipak zakucao na vrata.

– O, dobar dan Razredna? Kako ste, Razredna? A… Modernizacija, modernizacija… Imate “laptop”… Neka, neka… Valja se!

– Molim Vas sedite – ponudila je nastavnica stolicu u đačkoj klupi.

– Hvala, ali ja bih ovako s nogu… Znate, žurim a posao neće da čeka.

– Ipak, sedite. Naš razgovor će potrajati.

Otac nevoljno sede.

– Nije valjda da je onaj moj ponovo napravio neku nepodopštinu?! Igrao igrice za vreme časa?! Potukao se s nekim?!

– Nije samo to. Ovoga puta je mnogo ozbiljnije. Znate, nastavnici se žale…

– A, videće on… Neće da vidi nov telefon bar mesec dana. Kad Vam Kažem! Ja, kao građevinski preduzimač, odgovorno tvrdim da taj nije “pod libelu”.

– Nemojte tako… Mislim da bi trebalo da porazgovarate s njim…

– Da porazgovaram?! Pa s njim nema ni razgovora ni dogovora!

– Često pravi incidente na časovima i za vreme velikog odmora. Izgleda da na taj način želi da skrene pažnju na sebe. Možda mu je potrebno više pažnje…

– Više pažnje?! – brecnu se otac – Žena i ja ga pazimo otkad se rodio. Nema šta nije poželeo, a da nije dobio.

– Nisam mislila na to. Bilo bi dobro kada biste…

– Znam JA šta bi bilo dobro, nego sada stvarno moram da idem. Kao što rekoh – Posao neće da čeka. Jeste da nije zec ali ja moram da radim kao magarac da bih sinu obezbedio dobru budućnost. Vama hvala na razgovoru. Baš smo se lepo ispričali!

Bio je već na vratima kada je građevinski preduzimač odeljenjskom starešini svog sina doviknuo – Doviđenja!

– Doviđenja – uzvrati nastavnica građanskog vaspitanja i nastavi sa kuckanjem plana za naredni mesec.

Piše: Marina Raičević