Odgovor ministarki za BRIGU o porodici: Nema te strane agende koja može da me uveri da nisam doživela ono što jesam. I obrnuto.

Foto: David Veksler, Unsplash

Ministarka za brigu o porodici i demografiju Milica Đurđević Stamenkovski izjavila je da se, citiramo „20 godina vodi kampanja protiv rađanja dece u Srbiji“. To je, kaže ministarka, deo globalne agende. Zato se, veli ona, potencira akušersko nasilje, loše stanje u porodilištima i loša hrana. Zato se na tome uporno insistira.

Ovo bi, drage mame koje ste se ikad u Srbiji porodile, trebalo da znači da sve ono što ste doživele u našim porodilištima, zapravo niste doživele, već je deo nekakve agende čiji je cilj da se srpska deca ne rađaju.

Istini za volju, ministarka nije rekla da su uslovi sjajni, hrana odlična i da akušerskog nasilja nema. Ali, ako ste čitali između redova, reći da je sve loše o čemu se govori i piše deo agende da se zaustavi rađanje naše dece, zapravo znači upravo to – da vam se loše stvari priviđaju. Ili makar da ih vi preuveličavate, pod uticajem zle agende.

Trenutak u kom sam postala svesna da smo navikli da trpimo, došao je kad sam se porodila drugi put. Bio je carski rez, moj muž je čekao ispred porodilišta. Posle porođaja odvedena sam u šok-sobu, bez prava na telefon naredna dva dana. Zato što je neko nekad nešto snimao i objavio, zabranili svima. To je bilo jedno poniženje. A onda, kad sam izašla iz šok-sobe na odeljenje, uprkos carskom rezu, brigu o bebi vodila sam potpuno sama. Bez ikakve pomoći. Kao i sve mame u bejbi-frendli porodilištima. Koje su, da se razumemo, sjajna stvar. Kad imate nečiju pomoć. Kada ne uspevate da držite sebe na nogama, a nema ko da vam doda bebu, nisu ni najmanje sjajne. Već ponižavajuće.

Muž mi je stigao u posetu vrlo brzo i ispričao nešto na šta bi se većina ljudi verovatno nasmejala.

„Kad si se porodila, otišao sam kod doktora i pitao ga – dobro, šta sad ja da radim. Idi kući, rekao mi je. Pa kako da idem, šta ako joj nešto zatreba? Ne treba njoj ništa, kratko je rekao doktor.“

I to je sve što treba da znate o stavu prema porodiljama. O majkama. O ženama. Ne treba njima ništa. I to je ono u šta pokušavaju da nas uvere. Da je svaka težnja za boljim zapravo kampanja kojom neko ko nam želi loše, pokušava da nam nametne stav da zaslužujemo uslove života dostojne čoveka. I otud, rekla bih, ova izjava ministarke da je sve što se dešava agenda. Agenda kojom, valjda, pokušavaju da nas uvere da zaslužujemo dostojanstvo?

Ne može, draga ministarka, nikakva strana agenda da me uveri da sam koristila čučavac i nosila svoj toalet papir ne tako davne 2016. kad sam se drugi put porodila. To sam doživela.

Ne može nijedna kampanja da me ubedi da sam iz doma zdravlja izašla bez obavljenog pregleda i bez doznaka za bolovanje, u 7. mesecu trudnoće, zato što sam odlučila da trudnoću vodim privatno, kod drugog doktora. Nisu neki tamo stranci odbili da me prime na pregled, više puta. Jer doktorka koju sam htela „više ne prima pacijente“.

Nije agenda kriva ni što se na preglede čeka satima, ni što se gotovo svi testovi dodatno plaćaju, ni za to što na porođaj nosimo bukvalno sve što nam može zatrebati, od mrežastih gaćica, preko peškira, do pelena za bebu.

Nikakav zapad, draga ministarka, nije mi pružio posteljinu punu rupa, niti mi prstom pokazao na krevet u stanju raspadanja, na koji treba da legnem, sveže porođena.

Nije me agenda naterala da posle porođaja tražim (privatno) babicu koja će pomoći da dojim, jer niko u porodilištu nije hteo ni da me pogleda.

Ne možete me ubediti da je bilo koja zla kampanja kriva za to što mi je doktor rekao da ne mogu da računam na epidural jer nema anesteziologa. Možda, ako baš budem imala „sreće“, rekao je tada. I imala sam „sreće“. Sreće koja nije došla sama. Da bi na kraju, kad se porođaj završio i ušivanje rane počelo, doktor rekao sestri: „U što je dobro ovako kad ih ušivam pod anestezijom, milina, ne opiru se i ne vrište.“ A ja sam odmah pomislila – Bože, kako li je onim majkama koje nisu imale „sreće“?

Fizičko nasilje i otvorene uvrede nisam doživela. Ali verujem majkama koje kažu da jesu. Svakoj njihovoj reči. I ne, ne možete me ubediti da su one strani plaćenici s ciljem da se u Srbiji deca ne rađaju. Pa to su MAJKE, one su u porodilište i došle da RODE!

Ali, nije samo porođaj bitan, draga ministarka. Agenda je, valjda, odgovorna i što u domovima zdravlja nema pedijatara, što u vrtićima nema mesta za svu decu, što se sve i jedna vannastavna aktivnost plaća iz džepova roditelja.

To što nas uveravaju da u školama buja vršnjačko nasilje, da su nastavnici demotivisani, da prosveta odavno nije rezervisana za najbolje među nama, da bahati roditelji prete i nastavnicima i drugim roditeljima, a da njihova deca mogu nekažnjeno maltretirati vaše, da li je i to deo pokušaja da se u Srbiji zaustavi rađanje? Da li nam se i to – pričinjava?

Ili zapravo postoji, ali ne treba da nam smeta? Pravom patrioti, valjda, ne bi smetalo. Srpska majka rađala bi i u njivi, i bez doktora i ne bi mnogo pitala.

Ali, sreća je naša što prave srpske majke sve više znaju šta zaslužuju, znaju koliko vrede i znaju na šta ne treba da pristaju. I dobro je što ih više niko ne može uveriti da je normalno da se osećaju povređeno i poniženo. Da je normalno da ih udaraju, vređaju, da ih hrane salamom i koricom hleba. Da su razmažene što očekuju više.

Srpske majke neće da ćute. Ni na batine, ni na poniženja, ni na uvrede. Naročito na one koje im vređaju inteligenciju.

Jer znaju da zaslužuju mnogo više. A da to više dobiju, trebalo bi da se pobrinete upravo vi. A put kojim ste krenuli, čini se, ne vodi u tom smeru.