Deca emotivno nezrelih roditelja imaju specifična ograničenja kada odrastu

Odrasla deca emotivno nezrelih roditelja – saznajte kakva ograničenja ih očekuju u odraslom dobu i kako ih se oslobađaju!

roditelji-tinejdžer
Canva.com

Spisateljica Lindzi Gibson je godinama posvećena proučavanju odnosa roditelja i dece, sa posebnim osvrtom na posledice emocionalnog zapostavljanja u detinjstvu. Saznanja do kojih je došla u radu sa osobama koje su odrastale u ovakvoj atmosferi Gibsonova je pretočila u pitko, lako razumljivo štivo, ilustrovano životnim pričama klijenata, piše Gordana Sajić Jovanović.

Šta je emocionalna (ne)zrelost?

Pre nego što se posvetimo emocionalno nezrelim roditeljima, potrebno je da utvrdimo na čemu počiva emocionalna zrelost. Emocionalno zrele osobe dobro se osećaju u svojoj koži; svesne su sebe i svojih slabosti. Imaju razvijenu empatiju, umeju da kontrolišu osećanja, da razgovaraju o emocionalnimproblemima i da ih direktno rešavaju. Sa stresom se bore na realističan način. Znaju šta žele i kako do toga da stignu a da ne iskorišćavaju druge. Interesuju se za osećanja drugih ljudi; mogu biti duboko emocionalno povezani sa njima, a da ipak funkcionišu nezavisno. Kao roditelji su emocionalno pouzdani – dosledno se brinu o svojoj deci i interesuju se za njih.

Emocionalnu nezrelost pak odlikuje ponavljanje automatizovanih ponašanja, pri čemu takvi ljudi uopšte nisu svesni ni šta rade, ni uticaja koji mogu imati na druge. Stoga nemaju potrebu da se izvinjavaju i ne žale zbog svojih postupaka. Njihova emocionalna inteligencija je krajnje nerazvijena. Ne pokazuju interes za uspostavljanjem uzajamnekomunikacije. Suviše su zaokupljeni sobom i traže isključivu pažnju, pa kao roditelji ne registruju osećanja svoje dece. Nevešti su u uspostavljanju bliskosti, tačnije – imaju strah od nje, a sopstvene emocionalne potrebe im izazivaju nelagodu; zato ne umeju ni da pruže „podršku na emocionalnom nivou. Takvi roditelji mogu postati nervozni i ljuti ako se njihova deca uznemire, kažnjavajući ih umesto da ih uteše.”

Lindzi Gibson detaljno objašnjava čitav niz osobina emocionalno nezrelih osoba, među kojima su subjektivnost, egocentričnost (koja je u stvari maska ispod koje se kriju anksioznost i suštinska nesigurnost), impulsivnost, nepopustljivost, netolerancija na stres, nepoštovanje tuđeg mišljenja, nesposobnost za samorefleksiju, ograničena empatija (uprkos veštini „čitanja” tuđih osećanja i namera), nedoslednost i kontradiktornost, sklonost ka bukvalnom razmišljanju i opsesivnoj intelektualizaciji. Dovoljan je samo letimičan pogled na ovu listu osobina emocionalno nezrelih roditelja pa da shvatimo da je odrastanje uz njih istovremeno usamljeno, frustrirajuće i razočaravajuće iskustvo. Pa ipak, iako taj odnos može biti izuzetno tegoban, „kada smo daleko ili odvojeni od njih, osećamo kao da nešto bitno nedostaje”, primećuje autorka. „Naši najraniji instinkti guraju nas da im se iznova i iznova obraćamo u potrazi za negom i razumevanjem.”

Ograničenja odnosa sa emocionalno nezrelim roditeljima

Na osnovu višegodišnjeg proučavanja, Gibsonova je ustanovila da emocionalno nezrele osobe u odnosima sa drugima primenjuju izvesne ustaljene obrasce. Između ostalog, za izražavanje svojih potreba i osećanja, umesto rečima koriste se tzv. emocionalnom zarazom. Tako na svoju decu (i na sve oko sebe) prenose ono što oni sami osećaju, naročito kada su uznemireni; to uglavnom rezultira spremnošću dece da učine sve da bi im se roditelji osećali bolje. Usled nedostatk empatije, emocionalno nezreli roditelji se ne bave emocionalnim radom – ne trude se da razumeju druge, smatrajući da su „umovi drugih ljudi neprozirni”. Oni takođe očekuju od drugih da iskažu zabrinutost u vezi s njihovim problemima; štaviše, očekuju da im drugi čitaju misli i predvide potrebe, pa se ljute ako se to ne desi. Prema autorkinim rečima, njihov klasični neizgovoreni zahtev je: „Da me stvarno voliš, znao bi šta hoću da učiniš’.”

Osećajni roditelji odražavaju emocije svoje dece na svojim licima. Tako uče decu o osećanjima i o povezivanju, a ona zauzvrat dobijaju potvrdu da ih neko razume i poznaje. U porodicama sa emocionalno nezrelim roditeljima situacija je upravo obrnuta; dolazi do zamene uloga, pa se od dece očekuje da odražavaju roditelje, ali ona nemaju psihološke sposobnosti za to. U vezama, emocionalno nezreli ljudi dosledno insistiraju na ulogama, jer one pojednostavljuju život. U tom smislu, i od svoje dece traže da igraju odgovarajuću ulogu, da ih poštuju i da budu poslušni. Za ovakve roditelje porodična bliskost isto je što i tzv. upletenost, koja se manifestuje kroz intenzivnu vezu, a može imati oblik zavisnosti ili idealizacije. „U zavisnoj upletenosti dete je neprilagođeno i roditelj ima ulogu spasioca ili žrtve. Kada je reč o idealizovanoj upletenosti, roditelj udovoljava svom favoritu kao da to dete zaslužuje više od druge dece. Međutim, ovo zarobljava idealizovano omiljeno dete u gvozdeni kavez, tako da ni ono ne doživljava bilo kakvu istinsku emocionalnu bliskost.”

Da bi opstala tokom bolnog odrastanja, zanemarena deca počinju da smišljaju isceljujuće fantazije o tome da će njihove potrebe za ljubavlju i pažnjom biti zadovoljene jednog dana. To im daje snagu za preživljavanje bolnog odrastanja. Takođe, ukoliko roditelji ne prihvataju detetovo istinskoga, ono se okreće pronalaženju posebne porodične uloge, koju Lindzi Gibson naziva self-ulogom. Da bi osetilo pripadnost i privrženost, dete počinje da se ponaša onako kako to njegovim roditeljima odgovara, potiskujući svoju pravu ličnost. Kao odrasla osoba, često nastavlja da igra self-ulogu, nadajući se da će konačno dobiti tu prekopotrebnu pažnju. Međutim, kad-tad će prave sklonosti izbiti na površinu i ako ih dotična osoba bude prigrlila, moći će da vodi rasterećeniji život.

Izvor: Novosti