“Dok su se deca plašila odraslih, bila su poslušnija i bolja nego ova danas” A evo i zašto…

Da počnem ovaj tekst jednom važnom činjenicom. Ja nisam psihoterapeut i ovo nije nikakva psihološka analiza. Samo mi se čini da nam ponekad nedostaje mogućnosti, pa i znanja, da stvari sagledamo dublje i razumemo svet oko sebe – današnje odrasle i današnju decu.

Da mi je da sam dobila dinar za svaki put kada sam čula ili u komentarima pročitala rečenicu iz naslova ili neke druge, slične. Moja omiljena je “nikad više psihologa i pedagoga, a deca nikad gora.” Ali, svi koji ove rečenice izgovaraju i pišu zaboravljaju jednu vrlo važnu stvar. A to je da današnji svet, društvo, klimu, sistem vrednosti ne formiraju deca, pa čak ni ona od 18 godina. Sve to formiraju odrasli.

Da, da, baš ti odrasli koji su kao deca bili dobri, jer su se plašili.

Oni isti kojima je bilo dovoljno da tata otkopča kaiš na pantalonama pa da oni zatvore usta i ne progovore dok ih neko nešto ne pita.

Odrasli čine društvo. Oni koji se hvale kako su išli po prut i oni koji danas ne prezaju od vređanja i etiketiranja nepoznatih ljudi na internetu. Jer nekad davno odrali nisu prezali da vređaju njih.

Odrasli formiraju sistem vrednosti. Oni koji su se kao mali plašili mame i tate i bili dobri u strahu od kazne, a mama i tata tako ponosni. A onda su ta deca porasla i prestala da se plaše mame i tate, ali su ostali pokorni drugim autoritetima. I sve što su potiskivali, sve što nisu dobili a bilo im je potrebno u detinjstvu, došlo je na naplatu. I šta smo dobili? Odrasle bez empatije, sistem iskrivljenih vrednosti, ljude koji veruju da nasilje rešava probleme. Ali autoritetu da se suprotstave – ne smeju.

Odrasli su odgovorni za sve što vidite kad se osvrnete oko sebe. Svi ti odrasli koji su vaspitavani hvaljenim metodama zastrašivanja i nemanja prava na ružne emocije. Nisu smeli da budu ljuti. Nisu smeli da budu besni. Znao se red. A ljutnja i bes nakupljali su se godinama. I eto, sad imamo milione odraslih koji ne umeju da kontrolišu emocije, ne mogu da ostvare i održe kvalitetnu vezu, ne znaju da prepoznaju manipulaciju, ne uspevaju da se odupru autoritetima koji ih iskorišćavaju. Jer tako su naučeni. Autoritet se uvek mora poštovati.

Milioni odraslih oko nas koji i dalje na isti način vaspitavaju svoju decu, ne videći u tome problem. Jer, šta pobogu njima fali?

Pa, ako nas je način na koji smo odgajani i vrednosti kojima smo bili izloženi doveo do toga da je, citiram “ukupno 6.100.000 gledalaca tokom cele sezone pratilo Zadrugu 3” odnosno da je “91% populacije starije od 4 godine tokom dana bilo uz Zadrugu” onda nam nešto sigurno fali. I nešto sigurno treba iz korena da se menja. Da, baš u načinu na koji odgajamo svoju decu.

A ta promena, pre nego što požurite da to kažete, nije da deci ispunimo sve želje, dozvolimo svako ponašanje i damo slobodu da rade šta žele. Ta promena je vrlo jednostavna – da poštujemo decu i njihove emocije i damo im pravo da budu ljuti. Da plaču, da viknu, da slobodno OSEĆAJU. Ma koliko se nama ta osećanja činila besmislena. I da im u tome mi budemo pomoć, ne prepreka. Da ih učimo kako se emocije pokazuju bez povređivanja drugih oko sebe. Onda im hrana za dušu u vidu posmatranja tuđih haotičnih života neće biti potrebna, kao što je, očigledno, potrebna većini odraslih danas.

Jer deca “sve gora i gora” mogu biti samo od manjka ljubavi, nikako zato što je imaju više nego što im treba.

A pravo da osećamo i da nas zbog tog osećanja ne nazivaju razmaženim i bezobraznim nije isto što i pravo da zbog tog osećanja nekog povredimo. I baš tu razliku bi od nas trebalo da uče od prvog dana.

A onda, kad ih tome naučimo, možda odrastu u manje frustrirane, srećnije ljude i stvore mnogo bolje društvo od onog koje smo stvorili mi. Ili nam baš ništa ne fali?

A. C.