Иван Јањић, професор у Првој заграбачкој гимназији био је гост емисије ”Недјељом у 2” и том приликом дао мало другачији поглед на посао наставника и изградњу квалитетних односа са ученицима и родитељима.
”Никад успешнији ученици, никад боље оцене, а никад несрећнија и незадовољнија деца. То значи да нешто ту опасно штека. Њихов филм је 5,00 и ништа осим тога. Ви имате проблем дати ученику врлодобру оцену. Мени је чињеница да неко има 5,00 проблематична. Ја се бојим онога ко пролази 5,00. Ту нешто није у реду. Ја сад, у ствари, минирам 5,00. То је тешко јер, пазите, ја њима кажем – ево рпочитајте, урадите за домаћи неки текст. И пита ме ученица у коју то рубрику иде. А ја се питам што то њу занима. А она има свој е-дневник у глави и она рачуна, аха, ако ја то напишем, мени се други децимални број повећава и то ће бити горе… Зато ја њој одговарам да не знам у коју ће рубрику ићи.”
Говорио је и о апсолутно послушној деци, за коју сматра да су углавном пасивизирана.
”Ја сам уверен да су деца препослушна у негативном смислу. Дакле, мени би било нормално да ти са 15, 16, 17 година мораш бити проблем. Јер ако си предобар, то значи да си пасивизиран. Па ми кажу шта се ти буниш, лакше је радити с таквом децом. Па чекај, али он је мртав човек. Мој задатак је да од таквих правим непослушну децу. А то има везе с критичким мишљењем.” – казао је он.
Каже и да сам, као родитељ, никад није отворио е-дневник.
”Ако си послао дете у школу, мораш имати поверења да ћу се ја бринути о њему. Ја сам то решио да сам на првом родитељском родитељима својих ђака рекао – ако сте ви мени дали децу, ја преузимам одговорност. Он је средњошколац, ако имамо неки проблем, нас двојица то решавамо. И они то прихвате. И сад мени дође педагог и каже па, Иване, у твом одељењу ниси записао да ти је ико дошао на информације. Па нисам, јер није нико ни био. Јер, ако сад нас двојица имамо проблем, па дође неко трећи, па препричавамо, то је непотребно. И наравно да онда ученик то цени, преузима одговорност и каже, у реду, ми ћемо то решити. Значи ми смо равноправни и ја те поштујем.” – објаснио је свој став наставник Иван Јањић.
Јањић је открио како се носи са ситуацијом да се данас више не сме дотакнути дете.
„Не прихватам ту тезу. Ја сваки дан ту децу грлим, љубим. Ми се рукујемо, и то њима треба. Свако од нас зна у којој мери је загрљај загрљај. Мале ствари делују” – истиче Јањић.
Što se tiče ovog teksta, smatram da je identična situacija i kod nas, naročito u osnovnim školama. Šta više, svedok sam da roditelji vrše ogroman pritisak na nastavnike kako bi njihovo dete dobilo odgovarajuću ocenu, a nastavnici, s druge strane, opravdano, kako bi izbegli sukob bilo kog tipa, uslišavaju te želje. Na žalost, nastavnici koji drže do sebe i svoje profesije ne retko bivaju „spušteni na zemlju“. Ukoliko je takav roditelj i u savetu roditelja, takvim nastavnicima nema pomoći – svedok sam situacije gde je predtavnik roditelja vršio pritisak na direktora, i na kraju je nastavnik ekspresno zamenjen.
U svetlu današnje situacije, znajući da su gore-pomenuti roditelji najglasniji u pružanju podrške nastavnicima u blokadi, ne mogu ni da zamislim s kakvim situacijama će se svi ti nastavnici nalaziti kad se sve vrati u „normalu“.
Na kraju, mala digresija: @Zelena Učionica, nema članka o tome kako se u nama susedmoj zemlji, ponosnoj članici EU, Vlada odnosi prema prosvetarima koji su najavili štrajk.
Što se mene tiče – predstavnik roditelja može da vrši pritisak i na Boga oca, mene to ne zanima…. jedini kriterijum kojim se rukovodim je moja savest pa sve dok je ona mirna, nema problema…. osim toga, u svojoj 22-godišnjoj karijeri još nisam srela toliko ‘nenormalnog’ roditelja koji bi, uprkos mom savesnom radu, mojoj iskrenoj dobroj nameri i ljubavi prema deci i pozivu, insistirao na nečemu što se kosi sa navedenim. Mala digresija i sa moje strane – ovo što je nama naša vlast učinila i čini neprestano, gore je od bilo čega kod bilo koga….
браво Професоре
Svaka čast profesore!Da je više takvih…
i sad baš nekom 5 smetaju?
ma da…
problem su one nezaslužene, ove druge ostavite na miru
Kao prodekan za nastavu na jednom „ozbiljnijem“ fakultetu sretao sam se sa situacijama da mi studenti dolaze da poniste ocenu 9 jer po svaku cenu hoce prosek 10,00. Racionalan razgovor nije bio moguc. Takvu osobu, da sam imao prilike, ne bih primio kod sebe za asistenta zbog prethodne recenice.
Bravo Ivane!
To važi i za većinu okolnih zemalja, naših okruženja! Naravno i u Srbiji je identično, možda i gore, s’obzirom na opštu situaciju u državi. Ovo mora biti proces… ka totalnoj promeni sistema, gde će biti bolje i u prosveti…, od jaslica do doktora nauka.
Велика је мука с тим лажним 5,00 просеком. Из неких предмета нису добри ни за четворку, поклони им се четворка, и уследи притисак за петицу: колеге код којих јесу чиста петица, разр. старешина, директор, педагог, психолог, и сам ученик.
Једном су имали 5,00 и сада треба то нагурати опет, и опет.
Добијете ћације, морално компромитоване, незахвалне, зависне од спољашњег, формалног успеха, инвалидних оцена.
И, тако све више, јер, кад пролази, хоће све више њих. До бесмисла, аутоматизма, свеопштег пада.
Osim što grli i ljubi decu.
Па откад не смемо да им пружимо ни строгоћу, ни љубав, деца су постала неемоатична, асоцијална. Вудите сада траже баш то што им фали годинама!
Slazem se, u Srbiji je isto. Medjutim, niko, ali bas niko, ne zeli da prizna da se za upis u srednju skolu ne gleda znanje, vec upravo te ocene. Dakle, ma koliko bile nerealne, te ocene su bitne i nece onaj djak sa znanjem i nizom ocenom upisati, vec onaj sa visom ocenom bez obzira na znanje. Pritom, ne sporim da uvek ima ucenika cija ocena opravdava znanje ili neznanje. Uz sve to, deci se prica kako ocena nije merilo znanja, sto i nije, ali i treba objasniti zasto je onda bas ta ocena bitna za upis. Mislim da je svima jasno sta je bitno, sta se trazi, a sta se prica i koliki je nesklad izmedju svega toga.
Zagrljaj i pozdrav da ,ali ljubiti to ne verujem da se radi u srednjoj skoli na relaciji nqstavnik-ucenik/ca.
Sa ostalim se slazem.U moje vreme ne dao ti Bog da ti roditelj bude pozvan na razgovor od strane nastavnika.Sve smo sami resavali.
Zaista ima pritiska nastavnike. Naročito je težak i neprijatan pritisak kolega.Desillo mi se.Dvekoleginice su me zatvorile u jednu prostoriju i na prevaru učinile zajedno da jednoj učenici dam 5,iako sam pod pritiskom oodeljenja već dala 4.Onda su uzele dnevnik i u odlasku rekle:“Nije bilo nikakvog pritiska“!Ostala sam u šoku.I sad dok ovo pišem,knedla mi je u grlu.Shvatila sam da takva drskost postoji.