Ja NISAM mama za kakvu me smatrate

Nisam ja mama kakvom me ti smatraš.

Nisam ona koja svakog dana organizuje edukativne i zabavne aktivnosti i neprestano brine o tome jesu li joj deca danas imala dovoljno izazovan dan u kom su naučili mnogo novih stvari. Volela bih ja da mogu da budem baš ta mama, pa me zato možda takvu viđate u parku, šetnji, na mojim Instagram postovima. Ali svakog dana? Ne, ne. To nisam ja.

Foto: Canva

Nisam ni ona slatka, doterana mama koja u nabavci drži sve konce u rukama, iako vodi dvoje male dece u supermarket. Samo ste me danas, možda, uhvatili u takvom jednom trenutku. Ali većinu vremena, ja nisam ta mama.

Nisam ja mama koja ima strpljenja za sve. Ona smirena, nasmejana mama koja drži sve pod kontrolom. Trudim se i vežbam svakog dana. Baš, baš se trudim. Ali još nisam. A ta mama je moja omiljena.

Da me ne shvatite pogrešno, nisam ni ona mama koja viče neprestano i za svaku stvar – kad dete ne želi da se obuče, kad ne sluša, kad neće da se veže u automobilu. Ta mama sam bila danas na nekoliko sekundi kad sam baš mnogo žurila, ali večeras – nisam ta mama.

Nisam ja ni ona mama koja ima osećaj da se raspada, da je na ivici nervnog sloma. Ona koja se zaključava u kupatilu i tiho plače dok se tušira, jer je tad niko ne vidi. Ali bila sam ta mama. Nekoliko puta.

Nisam ni ona apsolutno posvećena mama koja je čitav dan na podu i igra se sa svojom decom. Ali nisam ni prezauzeta mama ni frustrirana mama kojoj pritisak skoči na dvesta kad čuje da je zovu hiljaditi put tog dana.

Možda ćete naleteti na mene baš u trenutku kada sve imam pod kontrolom. Kad se deca smeše i uživaju, očešljana i čista, a ja sveže isfenirana i nasmejana. Ali možda ćete me videti sa punđom, neoprane kose, namrštenu i dekoncentrisanu.

Šta god od svega toga da vidite, znajte TO NISAM JA. To je samo jedan delić mene.

A ja sam daleko više od tih momenata. Bili oni najbolji ili najgori. A i ti si.

Nekim danima imamo sve konce u rukama, nasmejanu decu i vedro lice, a drugim danima nam je čelo namršteno, a u stomaku steže nekakav grč jer nam se čini da baš ništa ne možemo da uradimo kako treba.

Ali pokušavamo. I to je, zapravo, ono što se broji.