Još samo da počne sam da jede. Još samo da počne da se igra bez mene. Još samo…

Videćeš kako sve brzo prođe. Nećeš se ni okrenuti, a već ćeš žaliti što te više ne drži za ruku. Okreni, obrni, nahrani, presvuci, uspavaj. Izgubimo se u toj svakodnevnoj rutini, vrlo često ne primećujući kako se ona tiho, polako, ali sigurno menja.

E još samo da uhvati tu kašiku kako treba. Još samo da nauči da se igra bez mene. Kad počne sam da obuva čarape, čini mi se da ću se roditi. Ovo da prođe i na konju sam. 

Da prođe?! Nije to nešto što boli, pa prestane. Šta mi fali da sa njim idem peške! I kako ovu misao da sačuvam i onda kada posle sedme priče odbija da zaspi?!

Vukmane, dosta je brčkanja za danas. Okupali smo i kornjaču i krabu i hobotnicu i sve ribe. Još samo pet minuta! A tih njegovih i mojih pet minuta nikako da se slože. Umotavam ga u peškir. Ne vidi mu se ni nos. Sledi naša igra. Stigao mi je paket. Kako je lepo upakovana. Šta li mi je poštar danas doneo? On se meškolji i uzbuđeno čeka da mu otkrijem lice. Jao, pa ovo je najlepši poklon na svetu! Presrećan je.

Uzbuđenje produžavam čvrstim zagrljajima. Stiskam ga u naručju, a oko mene lete ruke i noge, spremne za sledeći podvig. Tako raznežena, više za sebe, ne očekujući odgovor, protepah: Jesi li ti moja beba?

Nisam beba. Ja sam veliki dečak. Ozbiljan on. Ozbiljna ja. Kako u isto vreme da bude i moja beba i veliki dečak? I kada se, uopšte, prelazi ta granica. Nekako se podrazumevalo da to traje do kada ja hoću. Iskreno, još nisam odlučila da mu je bebeći staž gotov. Ali njegov odlučni pogled mi kaže da jeste. Bar još uvek želi da bude moj poklon.

Autor: Maja Radović