U svim razvijenim obrazovnim sistemima sveta, nastava maternjeg jezika i matematike zauzima centralno mesto. Ova dva predmeta čine osnovu funkcionalne pismenosti, opšteg obrazovanja i misaonog razvoja svakog učenika. Ulaganje u njihov kvalitet i zastupljenost jasno se odražava na uspeh učenika na međunarodnim testiranjima znanja.
U Srbiji se u osnovnim školama srpski jezik izučava pet časova nedeljno u nižim razredima, opet pet u petom razredu, a četiri časa od šestog do osmog razreda, dok je matematika zastupljena sa pet časova u nižim i četiri časa u višim razredima. U državama sa razvijenim obrazovnim sistemima, broj časova ovih predmeta značajno je veći. U Francuskoj, na primer, maternji jezik se u pojedinim razredima izučava i do dvanaest časova nedeljno, u Švedskoj devet. U Finskoj, Austriji, Švajcarskoj, Nemačkoj, Holandiji, Danskoj, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, maternji jezik i matematika zajedno čine između 12 i 15, nekad i više, časova nedeljno u osnovnom obrazovanju, zapravo onome što obuhvata našu osnovnu školu s obzirom na to da je način školovanja od zemlje do zemlje različit.
Takva raspodela jasno govori o prioritetima. Maternji jezik i književnost i matematika su temelj celokupnog obrazovnog procesa jer razvijaju sposobnosti koje su neophodne u svim oblastima znanja – čitanje sa razumevanjem, izražavanje misli, analizu, sintezu i logičko zaključivanje. U obrazovanju koje je usmereno ka ovim veštinama, učenici lakše savladavaju i druge sadržaje, postižu bolje rezultate i sigurnije se snalaze u kompleksnim zahtevima savremenog društva.
Rezultati međunarodnih testiranja, kao što su PISA i TIMSS, dosledno pokazuju da zemlje koje posvećuju više pažnje maternjem jeziku i matematici beleže i viši nivo funkcionalne pismenosti među učenicima. U tim zemljama, postignuti rezultati proističu iz jasno postavljenih prioriteta i promišljene raspodele nastavnog vremena.
Savremene obrazovne reforme širom sveta upravo idu u pravcu jačanja onih segmenata nastave koji oblikuju misaonu i izražajnu zrelost. Srbija još uvek ima resurse i stručne kapacitete da prati taj pravac. Jasnim jačanjem pozicije maternjeg jezika i matematike u nastavnom planu moguće je osnažiti celokupan obrazovni sistem, bez povećanja opterećenja učenika – preraspodelom postojećih sadržaja i usmeravanjem ka onome što je u svakoj obrazovnoj strategiji ključno.
Jer, maternji jezik i matematika možda jesu samo dva predmeta u rasporedu. Ali, oni su i oslonci svakog daljeg učenja, razumevanja i stvaranja. Obrazovanje koje se temelji na njima uvek ostaje stabilno, bez obzira na promene koje vreme donosi.
Autor je prof. srpskog jezika i književnosti iz Bora
Ono što nije rečeno je to da na fakultetima nema uopšte časova srpskog jezika.
Sjajan tekst! Čestitke autoru! Poštovani Milane, slažem se sa Vama i drago mi je što ste ukazali na to. Dodala bih na treće mesto, posle maternjeg jezika i matematike, po važnosti, fizičko vaspitanje. Nažalost, časovi fizičkog su takođe zapostavljeni. Deca izmišljaju razloge da ne rade fizičko. Nekolicina učestvuje u vežbama, sportovima koji se igraju na času. Ostali stoje po ćoškovima ili sede u svlačionici ili učionici. Onda ne čudi što toliko dece ima problem s krivom kičmom, gojaznošću i dr.
Dragana, profesor engleskog jezika i majka troje dece
Ta znanja se brzo zaboravljaju jer se ne koriste u realnom životu 99% ljudi. Kad ste zadnji put koristili integrale, diferencijalni račun, trigonometriju…? Epsko traćenje mladosti i vrsta zlostavljanja. Obrazovni sistem je većinom mlaćenje prazne slame sa suvišnim i u praktičnom životu nepotrebnim znanjima.Nek uče ta znanja oni koji ih i koriste.
Komentar koji ponavlja fraze o „traćenju mladosti“ i „znanjima koja se ne koriste“ ne zaslužuje aplauz nego ozbiljan odgovor.
Prvo, obrazovanje nije servis za isporuku korisnih trikova za svakodnevicu. Nije mu svrha samo da nas nauči kako da ispržimo jaja, ispunimo tiket za kladionicu ili pronađemo najkraći put na TV-u do obrazovnog rijaliti programa sa filozofskim komentarima visprenih i dokonih domaćica . Njegov zadatak je daleko ozbiljniji – da razvije umne sposobnosti: precizno mišljenje, analitičko rasuđivanje, apstrakciju, izražavanje, rešavanje problema, kritički odnos prema svetu. A upravo matematika i maternji jezik čine stubove tog razvoja.
Kada neko pita: „Kad ste poslednji put koristili integrale?“ – promašuje poentu. Nisu integrali tu da biste ih koristili doslovno, već da vas nauče upornosti, višestepenom mišljenju, prelasku iz konkretnog u apstraktno i nazad, kao i neophodnoj intelektualnoj disciplini. Isto važi za poznavanje sintakse, morfologije, značenja reči, stila i književnosti. Nije svako objašnjenje funkcionalno u trivijalnom smislu – kao što ni trening u sportu ne liči na samu utakmicu, ali bez njega nema igre.
Ako škola postane puki „kurs za život“, pretvorićemo je u servisno-životni biro: učimo kako se kuva, kako se menja guma, kako se štedi… A šta ćemo sa mišljenjem, idejama, kulturom, razumevanjem društva, istorije, jezika, sveta? Šta sa naukom, tehnologijom, umetnošću? Ko će ih razvijati, ako školu svedemo na „upotrebljivo“?
Drugo, ovaj tip komentara najčešće dolazi iz kuhinja koje već deset godina sistematski ruše obrazovanje, nipodaštavaju znanje, ismevaju profesore, veličaju površnost i podređuju školu partijskoj disciplini i tržišnim floskulama. Zato danas imamo porazne rezultate: deca ne znaju da čitaju s razumevanjem, ne umeju da napišu smislen tekst, a i osnovna matematička logika im je strana.
Nije znanje zlostavljanje, nego je zlostavljanje to kada decu svedemo na funkcionalne jedinice, oslobađajući ih obaveze da misle, zamišljaju, istražuju i pogreše.
I na kraju: ne, ne treba samo oni koji koriste znanja da ih i uče. Treba svi – jer je obrazovanje javno dobro i temelj kulture jednog društva, a ne selektivni trening za svakodnevne mehaničke radnje, u šta spada i redovno praćenje rijaliti programa.
Zato: više jezika, više matematike, kao što to rade zemlje kojima ekonomski, a valjda i vrednosno, težimo – i više obrazovanja, a manje „rijaliti mudrolija“.
„… malograđani su, inače, izgubili kontrolu nad sopstvenom decom, ali je zato imaju nad školom i nastavnicima. Saveti roditelja davno su prestali da budu savetodavna – i postali naredbodavna – tela u školskom sistemu.“
https://www.politika.rs/scc/clanak/689125/nije-ovo-vise-zemlja-blagostanja