Kako anksioznost roditelja utiče na decu, objašnjava pedagog

Kao i kod većine drugih problema mentalnog zdravlja, i za nastanak anksioznosti smatra se zaslužnom interakcija genetskih i sredinskih činilaca. Za njihovo sadejstvo je, dakle, „najpovoljnije“ primarno porodično okruženje. Kroz praksu smo, takođe, mogli doći do zaključka da je kod većine osoba koje rade na prevazilaženju povišene anksioznosti barem jedan član iz najbliže porodice povišeno anksiozan. Anksioznost koja se prenosi sa generacije na generaciju može menjati svoj oblik – ako majka, recimo, ima socijalnu anksioznost, ne znači nužno da će se sa tom vrstom anksioznosti suočavati i dete. Ono može, na primer, razviti panični ili neki drugi iz spektra anksioznih poremećaja.

Za dete (i kasnije odraslu osobu) koje raste uz jednog ili oba roditelja koji imaju anksiozne poremećaje, odrastanje i sazrevanje može biti teško, sputano. Recimo, dete neće ići u pravcu osamostaljivanja i zrelosti ličnosti ukoliko roditelj iznova i iznova na sebe preuzima rešavanje njegovih problema, kako ono ne bi osećalo bilo kakvu neprijatnost, i pridaje im preveliki značaj. Ako dete dođe u konflikt sa nekim svojim vršnjakom u školi, nije preporučljivo da se preterano zabrinuti i protektivni roditelj odmah umeša, da alarmira razrednog starešinu, direktora i slično u cilju da odbrani svoje dete i dokaže da ono nije krivo. Dete će, ukoliko se takav pristup roditelja ponavlja od problema do problema, o sebi stvoriti sliku da je nesposobno da se nosi sa životnim izazovima te da njegove probleme jedino roditelji znaju da reše. Činjenica je da će deca u najvećem broju slučajeva i sama naći rešenje za konflikt, bez uplitanja odraslih. Dakle, dete treba da zna da vam se uvek može obratiti sa bilo kojim problemom, ali i da ćete vi, u stvari, biti ti koji će mu pomoći da dođe do pravog rešenja, a ne rešiti problem umesto njega kako bi ono izbeglo da oseti bilo kakvu neprijatnu emociju. Bitno je da osvestite da ste zapravo vi ti koji imate uverenje da su neprijatne emocije nepoželjne, nedopustive, nepodnošljive.

Takođe, ukoliko ste skloni tome da, na primer, često detetu govorite: ,,Nemoj da plačeš’’ kako biste vi izbegli tugu i neprijatnost jer njega nešto muči, dete usvaja stav da pokazivanje emocija nije u redu, i samim tim počinje da ih potiskuje. Velika je verovatnoća da će na taj način u nekom trenutku dete razviti neki od anksioznih poremećaja.

Uočljiva je i pojava da anksioznost kod roditelja osoba koje dolaze na psihoterapiju, kako bi radile na modifikovanju blokirajućih uverenja, u najvećem broju slučajeva nije tretirana i nije prepoznata kao ometajuća, što po njih same, što po njihovu decu. Neki od njih to posmatraju i kao pozitivan deo načina vaspitanja. Na primer, majka koja je prošla kroz razvod i još nekoliko povređujućih partnerskih odnosa nakon razvoda može smatrati da će svoju ćerku zaštiti od toga u budućnosti ukoliko joj „pomogne“ da shvati da su svi muškarci sebični, manipulativni, samoživi i slično, i time je pripremiti za život. Takođe, otac koji je perfekcionista, i sam prestrog prema sebi, može smatrati da će „vojnička disciplina“ i postavljanje najviših mogućih, rigidnih zahteva pred decu na njih delovati motivišuće da se razvijaju u pravcu odgovornih, uspešnih i disciplinovanih osoba koje sebi neće dozvoljavati bilo kakve greške i propuste. Roditelji deteta koje je bilo odbačeno od strane nekoliko vršnjaka u svom kraju mogu razviti uverenje da će se to uvek i svuda dešavati, te da bi ga ,,zaštitili’’ mogu početi da smatraju da je bolje i da ne pokušava da im se pridruži jer će biti povređeno.

U prvom slučaju, zapravo, postoji verovatnoća da će se razviti bazično nepoverenje u muškarce koje će voditi ka problemu sa vezivanjem, ka strahu od zaljubljivanja, napuštanja i povređenosti, dok će se u drugom slučaju razviti bazični strah od greške i neuspeha, a kada se one dese, osoba može početi sebe da doživljava kao promašaj, gubitnika, te da oseća intenzivnu krivicu zbog izneverenih očekivanja. U trećem slučaju, dete se može razvijati u pravcu osobe koja ima uverenja da su svi ljudi loši, i/ili da je ono čudno, drugačije, da će uvek biti neprihvaćeno i neshvaćeno i da sa tim treba da se pomiri što ga može voditi u asocijalnost.
S obzirom na to da su u srži anksioznosti katastrofične interpretacije, ako se one ne stave pod kontrolu i otvoreno prenose na dete, velika je šansa da će i samo dete usvojiti neka od uopštenih disfunkcionalnih uverenja kao što su:

,,Svet je opasno mesto“;

,,Sve treba da držim pod kontrolom kako bih izbegao/-la da budem povređen/-a jer je užasno biti povredjen“;

,,Ne treba da osećam i pokazujem tugu/ ljutnju/ strah…’’;

,„Bolje da ne rizikujem – lakše ću podneti da nešto ne pokušam nego da pogrešim“;

,„Ne treba verovati ljudima (ili određenoj grupi ljudi: ženama/ muškarcima/ osobi druge religije/ osobi određenog zanimanja, i slično)“;

,„Sve mora biti unapred isplanirano, neizvesnost i neorganizovanost su nedopustivi“;

,„Bolje mi je da ostanem kući i izbegnem mogućnost da mi se nešto loše desi“.

Ukoliko prepoznajete sebe u nekim od ovih uverenja – dobra vest je da se ona mogu uspešno modifikovati i zemeniti novim, funkcionalnim oblicima mišljenja i ponašanja. Bitno je, takođe, da akcenat stavite na sadašnjost – na ono što ovde i sada možete učiniti za svoje zdravlje, umesto da se fokusirate na ono što u prošlosti, kroz Vaše odrastanje, nije bilo adekvatno. Ukoliko, s druge strane, sebe prepoznajete kao anksioznog roditelja, potrudite se da radite na sebi – na taj način ćete najviše učiniti i za svoje dete.

Autor: Mr Anđela Zlatković, specijalni pedagog i KBT savetnik, Vaš psiholog tim