Kako pomoći detetu sa poteškoćama u učenju

Glavna (i prirodna) briga roditelja čije dete ima poteškoće u učenju jeste kako će to uticati na njegove akademske uspehe dalje u životu. Ono o čemu ne razmišljaju, (a trebalo bi) jeste kakav trag te poteškoće ostavljaju na dete u emocionalnom pogledu.

Nisu sva deca koja imaju poteškoće u učenju depresivna, tužna ili anksiozna, ali skoro sva ona prolaze kroz emocionalnu krizu, bar jednom. Nije im lako kad vide i osete da kaskaju za svojim vršnjacima u školi. Čak i ako se pretvaraju da to ne primećuju ili ne brinu, čak i ako vam se čini da ih mnogo ne interesuje uspeh, borba u školi može biti vrlo frustrirajuće iskustvo.

Postoje neki, osnovni znakovi koji vam mogu odati da vaše dete vodi unutrašnju emocionalnu borbu:

  • smanjeno samopoštovanje;
  • povećana anksioznost;
  • povećana tuga ili razdražljivost;
  • nepristojno ili agresivno ponašanje;
  • fizički simptomi kao što su glavobolja ili bolovi u stomaku;
  • niska motivacija.

Neki znakovi su očigledni, poput plača ili anksioznosti. Ali drugi, poput napada agresije, češće budu potpuno pogrešno shvaćeni. Ponekad deca više vole da budu„loša“ ili da budu glavni zabavljači u društvu, nego da ih doživljavaju kao „glupe“. Na ovaj način pokušavaju da skrenu pažnju sa školskih neuspeha ili da oponašaju ponašanje ljudi do kojih im nije stalo da bi zadržali imidž pred drugima.

Pored toga što se trude da im pomognu da razviju svoje veštine i pronađu strategiju koja će biti fokusirana na njihove snage, roditelji bi trebalo da obrate pažnju i na emocionalne potrebe deteta. Ako primete da dete vodi unutrašnju borbu, bilo bi dobro da pokušaju da razumeju šta ga tačno muči. To može biti jedna ili više stvari…

1. Misle da su nedovoljno inteligenti

Ovaj problem naročito je izražen u periodu pre dijagnoze. Deca često primećuju da ne uče istim tempom kao i njihovi vršnjaci i pretpostavljaju da jednostavno nisu tako pametni kao što druga deca. Nažalost, oni se mogu i dalje identifikovati kao takvi, čak i nakon što dobiju dijagnozu „poteškoće u učenju“.

Šta da uradi roditelj

Objasnite svom detetu šta tačno znači imati „poteškoće u učenju“.
On to možda i ne zna, ali po definiciji, poteškoće u učenju nemaju nikakve veze sa inteligencijom. Dijagnozu postavlja stručnjak koji otkriva da dete ne može bez pomoći dostići svoje prirodne sposobnosti učenja u datoj oblasti.

Razmislite o porukama koje šaljete

Dete je veoma osetljivo na emocije svojih roditelja. Ako oseća da dijagnozu ne možete lako prihvatiti ili da je prihvatate kao lošu stvar, verovatno će je i dete doživeti isto.

Razmislite o sopstvenim osećajima

Poteškoće u učenju mogu biti nasledne pa se kao roditelj možete vratiti svojim vlastitim teškim uspomenama. Najbolji način da pomognete svom detetu da ima pozitivan stav prema dijagnozi je pozitivno mišljenje o njemu kojeg će dete uvek biti svesno.

2. Dete misle da se razlikuje od svojih vršnjaka

Većina dece ne želi da se razlikuje od svojih prijatelja. Stoga, kad ih izvedu iz školskog okruženja kako bi im davali privatne časove ili kad ih nastavnik ispituje, plaše se da neće moći da pokažu ono što se od njih traži. Osećaju se zbunjeno i izolovano. Takva svakodnevna iskustva mogu uništiti detetovo samopoštovanje i navesti ga da izgradi negativan, odbijajući stav prema školi.

Šta da radi roditelj

Pitajte učitelja kako se dete oseća

Učiteljima je ponekad potrebna pomoć da razumeju kako se oseća učenik sa poteškoćama u učenju. Razgovarajte s njima otvoreno. Pokušajte da pronađete najbolji način rada koji će biti prihvatljiv za sve. Na primer, ako je dete previše anksiozno da čita, učitelj bi trebalo da sačeka da dete samo podigne ruku i zatraži da pročita. Ako nastavnik treba da proceni učenikove sposobnosti čitanja prema nastavnom planu, možda je bolje to učiniti na dodatnoj nastavi, bez publike.

Ne štedite pohvale

Deca koja imaju teškoće u školi mogu imati veliki problem sa kritikama koje ih zabole više nego njihove vršnjake. Kada nastavnici ulažu posebne napore i obrate pažnju čak i na male uspehe ovih učenika, to im može podići raspoloženje i poboljšati samopouzdanje.

3. Deca su iscrpljena

Nažalost, poteškoće sa učenjem dece često znače da moraju da uče i rade ozbiljnije od drugih. Provode više vremena radeći domaće zadatke i uzimajući privatne časove. NEprestani trud da stignu svoje vršnjake čini da se ta deca osećaju frustrirano i uvređeno. Takođe će verovatno oslabiti njihovu motivaciju u školi.

Šta da uradi roditelj

Zapamtite da uspeh vodi ka uspehu

Za dete je veoma važno da gaji stav uspeha, a ne neuspeha. Nastavnici, terapeuti i roditelji treba da postave pred detetom vrlo skromne i ostvarive ciljeve. Kad vidi da mu dobro ide i da napreduje, pronaći će motivaciju da krene napred i učini još više napora.

Otkrijte njegov talenat

To je najvažnije za dete sa poteškoćama u učenju. Ne treba da nađete njegovu strast ili ono što će raditi do kraja života. Većina dece ne postaju profesionalni sportisti ili balerine. Međutim, svako dete ima talenat. Pronađite ono što voli da radi i učinite mu da se oseća sposobnim. Dajte mu vremena da razvije svoj talenat. Što ga više razvija, biće samopouzdaniji i srećniji.

Izvor: Childmind.org