Kako se živi bez majke?
Vrlo slomljeno, rekla bih.
Taman ti se učini da si savladala sva ona mjesta na kojima škripiš i curiš i krckaš. A onda te situacija u kojoj se nađeš, a ne prepoznaš na prvu svoje dječije ponašanje, podsjeti na to koliko je još koraka na tom putu prihvatanja pred tobom. Preuzimanje odgovornosti bez da tražiš krivicu u osobi preko puta, otvara neke stare spomenare. Ipak, svjesnija, spremnija, znam odakle moja dječija nesigurnost povremeno dođe.
Šta sam htjela da nam kažem?
Postoje majke koje ne vole svoju djecu. Možemo da im oprostimo, sebe radi. Ali nijedna tvoja krvna ćelija ne može da zaboravi.
Ta glad koja ostane, jer tamo odakle je ljubav trebalo da dođe, ostao je samo eho očekivanja, nastavi da traži svoju utjehu. Na mjestima i u ljudima koji nisu dužni da te hrane.
Ti si odrasla žena, majka, formirana ličnost.
Tačno. Ali ponekad, samo ponekad, bilo bi lijepo imati majku.
Jer pred majkom ne moraš da budeš odrasla.
Jer majkama nije problem da te nahrane.
Jer majke po mirisu tvog daha znaju kako si.
Jer majkama ne možeš da dosadiš.
Jer na dlan majke stanu i suze i smijeh.
Jer majke dlanove imaju i za aplauz i za odmor. Ali i za taj ručak.
Jer niko na svijetu ne može da voli sve što jesi tako kao majka. Jer si iz nje potekla takva kakva si.
Nije ovo mjesto za objašnjenja kako „nisu sve majke takve“.
Kao što je malo stvari tako snažno i važno kao ljubav majke kojoj je ta uloga došla kao blagoslov, a ne kao teret, tako je malo šta bolno i razarajuće kao neljubav majke koja je uvjerena da ona to sve iz ljubavi.
Znam. Sve znam.
A onda imamo i majke koje su to postojale prerano, bez želje i snage da ponesu tu ulogu koju su svi drugi očekivali od njih. Pa su se uloge i odricale.
Ovo je onaj jednom godišnje tekst koji pišem. Da vidim dokle sam stigla.
Daleko, moja Brankice.
Ali opet ne tako blizu toga da ta rupa, mjesto u kojem budu majčine oči i ruke kojima i ti držiš Loline strahove, sama svojom ljubavlju prema sebi popuniš.
25 godina kasnije. Neke tuge nikad ne odlete.
Volite svoje dobre majke. Ima ih divnih. I nikad, nikad nemojte prestati da im to ponavljate. Jer ni one nisu vama.
Piše: Brankica Raković, influenserka, osnivač Lola magazina i mama jedne Lole