Roditelji, DEČJE razmirice ostavite DECI sve dotle dok nije ugrožena nečija bezbednost

Dečja igra je nekada bila dečja igra, a danas je sve više pojam kojim se roditelji u dečjim parkovima opravdavaju pred drugim roditeljima dok pokušavaju da kontrolišu tu istu igru. Zašto? Čemu kontrola u igri kroz koju bi deca trebalo na svojoj koži da nauče kako da reše konflikte, kako da se izbore za svoje želje i svoje ja? Aha – da. Kontrola je potrebna jer se danas to tako radi. Jer deca danas očekuju da će roditelj biti taj koji će se umešati i koji će rešiti konflikt. A zašto to očekuju? Jer su na to navikli još od onog prvog boravka u parkiću kada su na labavim nogama prvi put uzeli nečiju tuđu kanticu.

Roditelji, budite sa svojom decom, budite uz njih da im se nešto ne dogodi, ali dečje razmirice ostavite deci.

Anđela Hensom, dečji radni terapeut i osnivač programa “Timber Nuk” je u svom dugogodišnjem radu posebnu pažnju posvetila razvoju programa za podsticanje kreativnosti i samostalne igre napolju.

Deca moraju biti deca da bi kroz igru naučila kako da odrastu. To nije nešto što roditelji moraju da učine umesto njih, a čine to jer misle da će svojom reakcijom uspeti nekako da zaštite svoje i nadjačaju tuđe dete.

Iako je takvih primera mnogo, to je potpuno pogrešno.

Kako roditelji treba da se ponašaju na igralištu

Da bi pojasnila šta današnji roditelji rade, Anđela Hensom je u svom postu opisala jedan običan događaj.

“Prestani, prestani!” odjednom je iz sveg glasa zavrištala devojčica i odmah su joj se pridružile druge u dreci. “Ne možeš, pomeri se” vikale su na sav glas i zaštitnički se postavile oko nečega što su napravile dok im se približavao dečak koji je insistirao da se igra s njima. Bio je crven u licu i tresao se od ljutnje. “Takva su pravila, i ja mogu da se igram” – vikao je braneći svoj stav, ali devojčice se nisu dale. Uhvatile su se za ruke kako bi svojim telima stvorile štit i zaštitile svoju napravljenu jazbinu od granja, ali dečak se nije dao.

Iznenada je poleteo između njih i zgrabio nešto iz te njihove “kuće” te brže bolje pobegao. Devojčice su se automatski pustile i potrčale za njim pa je počela glasna jurnjava između drveća. Dok je strka tajala, neki su se roditelji već podizali s klupica da smire situaciju, ali je naša terapeutkinja savetovala da radije ostanu mirni i prate razvoj situacije.

Dečak je trčao, vešto izbegavao devojčice, a kada mu je ponestalo snage jednostavno je stao i okrenuo se kako bi se suočio s njima. Bacio je njihov ukradeni dragulj uz reči – “Evo vam ga”, a onda se okrenuo i odšetao do drveta gde je seo i nastavio da se duri sam.

Majka dečaka se uzvrpoljila jer je htela da vidi šta je s njenim detetom. Htela je da ga uteši, ali je zbog opaske terapeutkinje koja ju je zaustavila, stala i posmatrala. Dečak je gledao prema devojčicama pa prema majci, ali se nije pomerao, i nije prestajao da se duri. A onda je nakon nekoliko minuta jedna devojčica krenula prema njemu. Tiho je sela pored njega na šta je dečak opet počeo da viče, ali devojčica je začudo stavila svoju ruku na njegovu i nešto mu tiho pričala. Roditelji su tajno posmatrali, nisu čuli šta je devojčica rekla, ali nakon kratkog vremena dečak je prestao da se ljuti i na poziv devojčice otišao je kod njih i njihove jazbine. Tamo je nešto rekao devojčicama i one su ga pozvale na zajedničku igru.

Što bi bilo da su roditelji reagovali na prvi znak uzbune? Na prvu dreku? Roditelji devojčica verovatno bi rekli devojčicama da puste dečaka da se igra s njima, jer je to jedino lepo što u tom trenutku mogu da učine. Roditelj (majka) dečaka bi zahtevala da dečak prestane da cvili objašnjavajući da to nije način kojim će devojčice poželeti da se igraju sa njim pa bi nakon toga sigurno krenula da teši svog dečaka, da je to ionako igra za devojčice, pa ako ga one ne žele, neka se s tim jednostavno pomiri. Ipak, zapitajmo se – šta takav način postupanja i ophođenja u stvari znači – šta i čemu uči decu?

Roditelji, budite sa svojom decom, budite uz njih da im se nešto ne dogodi, ali dečje razmirice ostavite deci.

Kako su roditelji ubili dečju igru…

Ovaj primer male dečje svađe koja je započela i završila se, tu je decu naučila mnogo više od svih onih situacija u kojima su te mini sukobe rešavali roditelji. A rešavaju ih, jer ko god je nekoliko dana proveo u parku s decom, svojom i tuđom, zna da se ovakve situacije događaju redovno. Ako jedan roditelj pusti da deca sama reše konflikt, obavezno je tu onda drugi roditelj koji je već unezveren – ko će sada rešiti sukob. Ko je kriv, ko nije kriv, ko je kome, zašto i slično. To je problem koji se događa svakodnevno, a dolaskom proleća i toplijih dana biće toga i češće. Zašto? Zato što roditelji misle da su odgovorni za svako izgovoreno slovo svog deteta, pa samim time misle da je i onaj roditelj isto tako odgovoran za svoje dete, odnosno trebalo bi da bude – i tako svaki dečji sukob završava roditeljskom intervencijom. A upravo su roditelji često najviše krivi za većinu dečjih problema.

Iz ovog je primera kristalno jasno da su deca sposobna da reše svoj sukob, da kod njih nema ni mržnje ni osvete, da su čak i u sukobu spremni da pokažu empatiju i simpatiju. Dete ne može da shvati zašto je važno da se svi igraju zajedno, samo zato što je to neki roditelj “naredio”. Oni moraju sami da uvide čari takve igre i zajedništva, a to će shvatiti tek kroz igru, kroz druženje, kroz društvo i to ne danas ni sutra već tokom celog svog detinjstva. Kada bi od najranijih nogu znali kako da se igraju s vršnjacima bez te stalne roditeljske intervencije, u igri van kuće gde mogu da se sakriju od roditeljskih zaključaka i zapravo – torture, znali bi da reše i sopstvene sukobe.

U kakvom mi to svetu danas živimo?!

Puške u ruke

Spremni smo da okrivimo sve i svakoga jer naša deca ne znaju više normalno da se igraju, a zapravo ako realno pogledamo – mi (roditelji) smo ti koji kontrolišemo svaki aspekt njihove igre.

Ako se napolju posvađaju, intervenišemo rečnikom odraslih.

Ako je napolju hladno, mi im organizujemo druženje s prijateljima, uz naše prisustvo, a vrlo često i naše ideje čega bi deca mogla da se igraju.

Deci tako ostaje jako malo vremena i jako malo prostora da uopšte razviju svoju dečju igru. Za to što su se izgubile mnoge tradicionalne igre, takođe možemo delimično zahvaliti roditeljima.

Mi smo ti koji deci nismo preneli tu tradiciju, mi smo ti koji stalno pokušavamo da im nametnemo koje su igre dobre (sigurne), a koje to nisu, a čak i kada je reč o najbanalnijoj igri – između dve vatre – i od toga smo uspeli napraviti fijasko jer je – kao “nebezbedna”.

Umesto nekada bezbrižnog igranja fudbala, tenisa – danas imaju vreme za takve igre jedino u terminima za treninge na koje ih organizovano odvode i dovode, a jedini smisao takve igre je takmičenje, ocenjivanje, pobeda. Gde je nestala igra?

Kako su roditelji ubili dečju igru…

O tome sve glasnije govore i učitelji, koji su i te kako primetili da je danas sve više dece koja se u razredu dobrano bore sa svojim osećanjima, osećajem pravde i u stvari se sve vreme traže da im neka odrasla osoba da smernice kako da reše neki problem – od konflikta s drugima do obične sitnice. I na kraju ostaje ironija da, uprkos tome što deca sve manje znaju kako se postaviti prema mnogobrojnim aspektima svog mladog života, roditelji i dalje, sve više teže tome da svom detetu organizuju doslovno svaki minut života i to onako kako dobronameran roditelj misli da će biti najbolje i najsigurnije za njihovo dete. Jer ako njihovo dete ne može da pronađe svoje mesto u svom društvu, onda je tu roditelj koji će mu pronaći neko drugo mesto.

Vidite li ironiju života u tome? Shvatate li koliko je važno ostaviti dete da se uči na sopstvenom iskustvu, jer uprkos tome što roditelji misle da će dete kroz organizovanu aktivnost biti samostalnije, samopouzdanije i bolje integrisano u društvu, to je u stvari samo jedna velika obmana. Dokle god su im vreme i aktivnosti savršeno organizovane, dok god iz njihovih usta izlaze roditeljske rečenice – dete nije ni samostalno niti spremno nositi se sa životom.

I zato, dragi roditelji, sve što možete da učinite jeste da napravite korak nazad – odmaknite se od svog deteta dok se napolju igra, prestanite da kontrolišete njihovu igru i mešate se na svaki povik. Pustite decu da se igraju i bore za sebe, a ukoliko mislite da to nije lako – jer šta ako se umešaju drugi roditelji – tada, ako se relativno dobro poznajete, sklopite pakt.
I odmaknite se kolektivno od svoje dece na sigurnu udaljenost!

Izvor: Index