Poslednjih nedelja sa decom u osmom razredu šetam po nacionalnoj prošlosti. Prolazimo kroz Jakšićevu „Otadžbinu“, Davičovu „Srbiju“, zadržavamo se malo duže na Zmajevim „Svetlim grobovima“ vadeći, podstaknuti temom, biografije istaknutih ličnosti naše istorije iz raznih oblasti, a onda dolazimo do Hilde Dajč i njenih pisama, stravičnog svedočanstva o stradanju devetnaestogodišnje devojke, dobrovoljne bolničarke u logoru na Sajmištu. Kada ih pročitaju, deca se čude: zašto je otišla ako nije morala, kako je naivno verovala da će sve biti u redu, odakle joj snaga da izdrži, odakle optimizam…
Vratim ih zatim na kosovske pesme, na motiv svesnog žrtvovanja. Vučemo liniju tog motiva kroz vreme, prepoznaju je u delima koja smo radili, u istorijskim faktima koje poznaju. Hilda Dajč se pred njihovim očima ukazuje kao prirodni naslednik ove ideje.
Pitam ih zatim šta je to rodoljublje i dobijam sasvim mlake odgovore, svedene na maglovitu predstavu ljubavi prema domovini, ali ne dozvoljavam im da se izvuku sa tim, tražim konkretan odgovor, zahtevam da mi izdvoje neku ličnost koja je za njih veliki patriota. Prvo se hvataju za ličnosti iz rata, nabrajaju one najpoznatije, ali, kad vide da njihovi odgovori nisu sasvim zadovoljavajući, da očekujem još, nađu se u nedoumici. Pitam ih zato da li su Ivica Bek i Mehmed-paša Sokolović rodoljubi, da li su to Mihailo Pupin ili Draga Ljočić, a pričali smo o njima kao o svetlim grobovima naše istorije. Pitam može li se njihovo delo izjednačiti sa podvizima junaka iz rata.
Prvo su zbunjeni, rodoljublje je u njihovoj svesti samo bojni poklič, pa zato nastavljam sa upornom težnjom da ih ne pustim sa časa dok ne shvate kako je svako angažovanje za domovinu, svako odricanje, jednako važno, kako se domovina može voleti i poštovati na sve načine koji vode napretku. Hrabrost Malog Radojice jednaka je odvažnom talentu Bete Vukanović, odlučnost Živojina Mišića srazmerna je poetskoj viziji Borislava Pekića.
I tako već godinama, kroz knjige i zadatke, ne dozvoljavam im da odu od mene bez razumevanja kako se domovina ne brani samo barutom, kako hrabrost ne počiva isključivo na bajonetu, već i na želji da za svoj narod učiniš najbolje što umeš, bez obzira na to da li si pesnik ili astronaut. Znam da deca iz škole ne izlaze neuka, sa mržnjom i ograničenim vidikom. Nešto drugo ih kasnije ošteti.
Vratimo se zato malo u prošlost, u rane devedesete kada kreće razgradnja i devalvacija svega u šta se do tada verovalo, kada se tradicija antifašizma kida po šavovima da bi se u porube iscepanog identiteta prišilo nešto novo, kada je sa svih strana pokuljao najniži oblik nacionalizma, podela i mržnje. Sve partizansko je moralo biti poništeno. Svaka stavka je dovedena u pitanje i ne bi bilo mnogo problema da je ova promena činjena studijski, naučno, utemeljeno, da je ona bila rezultat realnog prepakivanja. Problem je u tome što je seme prepušteno na negovanje priučenim i na lični interes sklonim. Kroz deset godina više nismo imali ni ulice, ni škole sa starim imenima. Po drugi put su pogubljeni heroji iz Drugog svetskog rata samo zato što su pucali iz partizanskog rova, precrtani su kao istorijski otpad i zabluda jednog vremena. Krenule su rehabilitacije svega što je prethodno smatrano izdajnikom, praćene su zapaljivim feljtonskim dodacima koji su imali svrhu da slude i posvađaju narod, da ga dovedu u stanje neprekidne razdraženosti i naprave od njega masu pogodnu za oblikovanje, spremnu da poveruje u svaku glupost ukoliko joj to blaži nevesele gubitničke dane, laku na obaraču, oguglalu na prevrtljivost, povodljivu i dovoljno umornu od preokreta u delu i mišljenju.
Čitav ovaj proces odvijao se pod krinkom rodoljublja i to ga čini naročito perfidnim jer je on, u želji da sakrije sadašnjost, uteši siromaštvo, objasni besmisao novih ratova i potpune izolacije, posegnuo od srednjeg veka, posložio događaje prema ličnoj potrebi i tom nakaradom proizveo rodoljublje u nacionalizam, zamenio pojam ljubavi podaništvom, dozvolio mržnju prema različitostima, bez obzira da li su one nacionalne, političke ili seksualne. On je rodio jedan novi vid patriotizma, čineći da jedinka oseća kako je sušti odbrambeni činilac svog naroda, njegov branilac i lučonoša, samo onda kada mrzi sve što nije po meri kvaziistorije koja mu je servirana, kada naučna saznanja ostavlja kao ništavna jer je dragocenije iskustvo njegovog đeda, kada je hitar da se tuče i izgine, ali nije sposoban za čitanje, samostalno promišljanje, lični stav.
Linija svetlog rodoljublja, od svetosavlja, preko kosovskog zaveta, do Prvog svetskog rata, trag koji je školovanu decu vraćao u domovinu sa željom da je učine modernom, izgubljen je u nesigurnom i muljevitom tlu gde se svako hvata za priču koja mu odgovara, nadvikuje se dokazujući istinu napabirčenih okrajaka koje je načuo po slavskim soframa i televizijama.
Tako smo dobili upitne organizacije desničarskog miljea, crne patrole, tetovirane vratove. Jedna od njih je sredinom dvehiljaditih upala na Filozofski fakultet u Novom Sadu, predvođena opskurnim Firerom, prekinula predavanje, šamarala profesora. Jedan od tih vojnika je bio moj bivši đak koji je osnovnu završio uz ogromnu samilost nastavnika nad njegovom skromnom inteligencijom, ali se sad osetio dovoljno pozvanim da uspostavlja patriotsku vertikalu.
Tako smo dobili etiketu ustaša za sve one koji kritikuju vlast.
Tako smo prozvani elitistima jer dajemo prednost činjenicama.
Tako su kukastim krstovima iscrtani spomenici narodnih heroja na Kalemegdanu.
Tako smo spremni da cele kvartove, sa sve istorijskim nasleđem, prodamo za višespratnice.
Tako smo proključali besom jer više ne znamo šta je istina.
To nije izašlo iz moje učionice. Takvu svest nije obrazovala škola. Ona se borila i sad se bori za znanje i širinu. Ona traži odgovornost i roni po dubinama prošlosti kopčajući staro i novo, vezujući vrežu na pravo mesto. Moja deca znaju ko su im bili preci. Nad žrtvama cvile u neverici. Učionica se stisne u tišini susreta sa zlom. Ali…deca ne žive samo u školi. Neko drugi je odgovoran za sve ono u čemu putevi postanu krivi kada zvono oglasi kraj časa.
Zato školi nisu potrebni nacionalni udžbenici, već postojanost i poštenje. Treba joj nacionalni bonton da uvaži snagu znanja, poverenje u postojanost činjenica i kazna za psovače iz ličnog interesa.
Autorka je prof. srpskog jezika i književnosti iz Šapca











Potrebni su nacionalni udžbenici itekako jer ne bi pisali to što pišete. Da se nauče deca da su porodice tih “ izdajnika koji se rehabilituju “ bile u koncentracionim logorima ( genarala Mihailovića, Kalabića), da su u tim logorima isto pobijene hiljade boraca “ izdajnika“ a to ne može da se pročita ( osim u spisima logora u Banjici ,Nišu…) Nije sve iz partizanskih rovova bilo loše ali mnogo jeste. Nema gde da se vidi da oni civili spaljeni u crkvi uz četničku pomoć ( film Užička republika) su bili spaljeni jer im je u selu bio četnički štab. Otiđite u to selo danas, ima tabla. Da se nauče ofanzive nemaca protiv četnika. Eto zato nam trebaju. Niti su jedni bili skroz čisti niti su drugi bili prljavi i izdajnici. A elitu su pobili upravo ti iz partizanskih rovova pa napravili novu elitu, došli sa partizanima iz Bosne o Crne Gore a njihovi potomci sas glume elitu i vređaju “ dođoše“ Ironija. Nikom ne smeta kritika vlasti ali oni koji se kriju u Hrvatskoj, kojima je tamo dobro šta su? Isti totalitaristi kao 45, mržnja prema neistomišljenicima, prezir prema neutralnima i teror ulice koja bi da menja vlast na ulici pa i silom ako treba a da se i ne zna ko stoji iza njih. Inače taj navedeni “ firer“ nikad se tako nije nazivao, osim što ga je nazvao vrli rodoljub Dinko Gruhonjić, i taj je dobio godinu dana zatvora za taj šamar. Nataša Kandić nije dobila ni dan kad je ošamarila starca . Dakle, znamo se. A nacionalni udžbenici baš zbog toga trebaju poštovana profesorko, bar da se zna ko je oslobađao Šabac 1941 i ko je išao na krvavi marš do Jarka a i ko je streljan 1945 ispod Savskog mosta. Potomak svedoka
U ovom tekstu me duboko zabrinjava što je autorka stava da je ‘pokuljao nacionalizam i srušio partizanštinu’. Pa znamo da i danas Srbija ne može da se oporavi od zloćudnog komunizma i onoga što je tada urađeno našem narodu i nacionalnoj svesti.
Na komentare čitalaca obično ne odgovaram, sve što imam da kažem, već sam u članku rekla, ali ovog puta sam zaista isprovocirana.
Lara daje citat koji je netačan, pa, samim tim i tendenciozan. Nigde se ne kaže kako je „pokuljao nacionalizam i srušio partizanštinu“. Izložen je proces urušavanja bez naučnog utemeljenja.
Dejan se potpisuje kao potomak svedoka. Poštovani Dejane, u Srbiji, nažalost, ne postoji porodica koja ne pamti svoje žrtve. Njihova svedočenja su za istoriju, kao nauku, polaz u sistematizaciju, nisu neprikosnovena istina.
Međutim, ova dva komentara baš govore u prilog svega što sam u članku izložila. Formiranje zdravog patriotizma ne sme da vodi u mržnju. On mora počivati na jasnim i istinitim činjenicama, bez obzira koliko su one bolne za onu grupu koja se našla na gubitničkoj strani. Da je, u slučaju našeg naroda, to urađeno kako treba, da su istorijska fakta presložena na zdravoj naučnoj osnovi, ne bismo mi danas o ovome raspravljali. Ne bi bilo potrebe.
Najgora stvar koja jednom narodu može da se uradi, jeste sejanje mržnje, stvaranje podvojenosti u svim sferama života. Nama se desilo upravo to, pa ne možemo da se saglasimo ni oko čega.
U članku sam govorila kako smatram da je nophodno da deca poznaju svoju istoriju, ne samo onu sa bojnog polja, već i sve ono što oblikuje nacionalni identitet. Zato u Vašem komentaru, poštovani Dejane, ne bi trebalo da bude ni Dinka Gruhonjića, ni Nataše Kandić, ni izbeglih u Hrvatsku. Oni su sasvim druga tema. Ne treba ih koristiti kao bič u svakoj prilici, naročito ih treba izbegavati u pokušajima da se, njihovom osudom, prigrabi zastava patriotizma samo za sebe.
Što se Šapca tiče i njegove krvave istorije, mnogo šta je rečeno, ali još nisam nikad čula da se žrtve Krvavog marša do Jarka dele na naše i vaše. Šabac ih nikada nije tako doživljavao. Samo ih je žalio. Streljanja su se dešavala tokom sve četiri godine rata, ne samo na kraju, ispod mosta. Mnoge nepravde su učinjene, previše je tu tragedija da bismo mi danas delili žrtve na naše i vaše. Treba nam samo istina, naučna, ne propagandna. Tek tada će leći mir koji nam je svima neophodan.
Poštovana Biljana, naravno da je potrebna naučna utemeljena analiza svih događanja tokom građanskog rata i okupacije 41-45. Zato navodeći samo par navoda, želeo sam da istaknem da je baš zato potreban nacionalni udžbenik. Naravno , isključivo na činjenicama , bez političkog i ideološkog pristupa. Međutim, napomenuo bih da ne stoji Vaš tvrdnja da neke osobe koristim kao bič. Ne , to je direktan odgovor na Vaše navode. Goranu Davidoviću je D.Gruhonjić tada prišio nadimak firer. Izmišljotina, niko ga nije zvao tada tako a sve zbog političkog obračuna (isto kao namerna greška Ćaci umesto Đaci). A N. Kandić sam pomenuo isto zbog šamaranja učesnika skupa kao što je G.Davidović ošamario što ste naveli. On je dobio godinu dana zatvora a ona oslobođena. To su činjenice. Krajni razlog za nacionalne udžbenike je sledeći , na Jajincima smo doskora pravili piknik za 1. maj . A pre neki dan dok sam bio na međunarodnoj konferenciji žrtvama holokausta na Starom sajmištu i dok je u renoviranoj centralnoj kuli bila izložba i govori na desetinu metara dalje ,na mestu najstrašnijeg stradanja u mađarskom paviljonu sede ljudi u restoranu, malo dalje sportski objekat… Do nas je!
Poštovana Biljana, hvala što ste izdvojili vreme da napišete komentar. Tako je, ono što navodim nije citat. To je parafraza, što sam htela da sugerišem time što sam umesto navodnika stavila samo apostrofe. No, priznajem, to je bila moja kreativna ideja da tako postupim i sasvim je jasno da ona ne mora biti obavezno jasna drugim ljudima. Nadam se da se u tom nesporazumu i krije razlog Vaše ogorčenosti, te Vam se zbog toga izvinjavam. Što se tiče komunizma koji je učinio monstruoznosti našem narodu i čije se posledice prostiru i do današnjih dana, jeste, zabrinjava me kad neko to ne osuđuje i nema svest o tome. Tako je zvučalo iz teksta koji ste napisali, a da li Vi imate svest o tome Vi to najbolje znate. Što se tiče drugog komentatora (ne poznajem gospodina), jasno je da pominje Gruhonjića i Kandić jer takva lica ne bi ni uspela da se infiltriraju u naše redove (da se rodoljubivo izrazim) da prethodno komunizam nije ciljano radio na urušavanju srpske nacionalne svesti. Vaše tekstove inače volim da čitam i bude tu vrlo lepih zapažanja. S poštovanjem.
Potrebni su nacionalni uzdbenici istorije, ok je to. Nego, sta cemo sa geografijom? Ne znam kako nam drzava izgleda.